Nanotehnologija, mlada znanost o izradi prostim okom gotovo nevidljivih materijala i naprava, izaziva sve više zabrinutosti u javnosti i nelagode među samim znanstvenicima. Inspiraciju i za jedno i za drugo daju, s jedne strane, bestsellerski science-fiction romani u kojima se nanotehnologija demonizira, a, s druge, nove studije koje sugeriraju da nije sve u tim romanima čista fantastika.
Tehnologija, pomoću koje znanstvenici stvaraju predmete manje od tisućitog dijela debljine ljudske vlasi, obećava majušne kompjutere, izdržljivije, ali lakše materijale, pa čak i nevidljive dijagnostičke ili terapijske uređaje koji bi ljudskim krvnim žilama dolazili točno do oboljelog mjesta. U to se znanstveno-istraživačko polje ulijevaju milijarde dolara, a proizvodi s osobinama koje zvuče kao da su izašle sa stranica znanstvene fantastike već se nalaze u prodaji.
Međutim, razne studije pokazuju da nanočestice mogu djelovati kao otrov na okoliš u kojemu se nalaze, te da se akumuliraju u organima pokusnih životinja. Prve dvije studije o zdravstvenim učincima nanočestica, objavljene u siječanjskom broju časopisa "Toxicological Sciences", dokumentirale su znatno teža i potpuno drugačija oštećenja pluća od onih koje izazivaju uobičajene toksičke prašine.
U prvoj studiji - kojoj je pokrovitelj bila NASA - znanstvenici su pratili utjecaj tri vrste ugljikovih nanocjevčica na pluća laboratorijskih miševa. Sve tri vrste izazvale su granulome, patološku promjenu plućnog tkiva koja ometa apsorpciju kisika i može se razviti do smrtonosne bolesti pluća.
Premda su miševi bili izloženi nanocjevčicama samo jednom, promjene su s vremenom postajale sve gore, a neke su dovele i do odumiranja tkiva. Reakcije su bile mnogo teže nego kod miševa koji su bili tretirani kontrolnom prašinom kvarca, koju, inače, toksikolozi koriste kao standard za vrlo teška oštećenja.
U drugoj studiji, provedenoj u laboratorijima kompanije DuPont, na laboratorijskim štakorima, 15 posto testiranih životinja je umrlo u prvih 24 sata nakon izlaganja nanocjevčicama. Takav ishod znanstvenici nisu nikad dosad zabilježili, niti s jednim plućnim toksinom. Preživjele životinje su listom razvile granulome, ali bez uobičajenih upalnih promjena.
Ranija su istraživanja pokazala da udahnute nanočestice ne ostaju samo u plućima - u jednom su pokusu one iz grla pokusne životinje došle u njezin mozak, najvjerojatnije kroz sluznicu nosnih hodnika.
Tu su i neobične kemijske osobine nanočestica: zlato, poznato po svojoj kemijskoj inertnosti, kao nanočestica postaje akstremno reaktivno, s mogućnošću ometanja bioloških puteva. Titanijev dioksid, općenito nereaktivni spoj koji se koristi u mnogim proizvodima, uključujući i losione za kožu, te boje, kao nanočestica postaje toliko reaktivan 'slobodni radikal' da doslovce može 'spaliti' bakteriju.