I went to the crossroad fell down on my knees I went to the crossroad fell down on my knees Asked the Lord above “Have mercy, now save poor Bob, if you please.” “Cross Road Blues,” Roberta Johnsona, jedan od najpoznatijih primjera Delta bluesa, u svoje ce ga repertoare uvrstavati stotine glazbenika!
Cinjenica o zivotu Roberta Johnsona, malo je, a i one su cesto osporavane. Njegov zivot zauvijek ce biti obavijen velom tajne. Poznato je slijedece... Rodjen je 1911. godine, u mjestu Hazlehurst, Tunica County, drzava Mississippi. S majkom (oca nikad nije upoznao), od mjesta do mjesta je isao dok je ona trazila posao; to je mozda i utjecalo na njegov kasniji lutalacki nacin zivota. Rano je razvio zanimanje za glazbu, sate i sate provodio je slusajuci lokalne bluesmene. Sam je, prvo, gitaru u ruke uzeo, onda i usnu harmoniku. No, njegovi prvi nastupi nisu bas bili impresivni. Drugi su ga glazbenici cesto ismijavali, sto ne cudi, jer podrucje Mississippi Delte jedno je od najbogatijih glazbenih mrijestilista u svijetu, dalo je niz zametnih glazbenika poput Charlieja Pattona, Sona Housea, Muddyja Watersa.
Ni sam Johnson nije bio zadovoljan onim sto je postizao i na neko vrijeme, s lokalne scene, nestao, cijelu godinu nije ga bilo i nitko o njemu nije znao nista. Kad se vratio, imao je sve sto je bilo potrebno – impresivni, inovativni stil na gitari, skladbe i tekstove koji su trnce niz ledja slali. Nitko nije mogao razumijeti kako je od jednog amatera pravi virtuoz nastao, kako je, gdje i od koga sve glazbene vjestine naucio. Od tog trenutka, zivot i glazba Roberta Johnsona postaju mit i legenda. Deltom su, naime, pocele kolati glasine – Bob je na raskrizje otisao i s vragom deal sklopio!
U ruralnom folkloru americkog Juga, raskrizje dviju cesta smatra se zlim mjestom, mjestom s kojega se vrag i zaziva. Korijeni tom vjerovanju, u mitologiji su africkih i evropskih zemalja. Procedura je, za mladog, jos netalentiranog glazbenika, bila jednostavna – na jedno bi raskrizje, na Highway 61, otisao i ponoc cekao. Tad bi se pojavila mracna podoba, od nadobudnog glazbenika gitaru uzela, posebno je za njega ugodila i od tog trenutka glazbenik je bio u stanju svirati sto god ga je volja. Ali, cijena je bila visoka – za izvanredne glazbene talente, za ostvarenje snova, vjecna je dusa vragu isla.
Robert Johnson je svoje vjestine, tijekom te jedne godine, stekao zapravo tako sto je marljivo ucio i vjezbao, s Ikeom Zinnermanom, Willijem Brownom i Sonom Houseom, ali pricu o njegovom dealu s vragom, Johnson nikad nije osporavao, stovise, odrzavao je image koji je ona o njemu stvarala. Lutajuci sa svojom gitarom od mjesta do mjesta, Johnson je i s mnogim zenama intimne veze odrzavao. Jedna takva veza, navodno, kostala ga je zivota, jer zena je bila supruga vlasnika bara u Greenwoodu, u Mississippiju. Jedne veceri, Johnsonu je ponudio viski, znajuci da ovaj pice nikad nece odbiti. No, viskiju je prethodno primjesao malo strihnina, dovoljno da Johnsonu priredi nekoliko paklenih dana.
Izgledalo je – vrag je svoje naplatiti dosao! Od trovanja, Johnson se jos nekako i oporavio, a onda, nekoliko dana kasnije, sesnaestog kolovoza 1938, od upale pluca umro. Ili sifilisa. Ili kombinacije jednoga i drugoga, tko zna? Robertu Johnsonu je bilo samo 27 godina. I o Johnsonovoj smrti, bas kao i o tome kako je svoje glazbene vjestine stekao, na kojem je to tocno raskrizju bilo – Highway 61 i US 49, blizu Clarksdalea, ili mjesto gdje Dockery Road sijece Old Highway 8, i... gdje pociva njegovo tijelo, jer dva groba nose ime njegovo....o svim tim detaljima Johnsonova zivota postoji vise verzija, u svakom slucaju - dovoljno kljucnih sastojaka da se od njih napravi romanticna legenda.
Zivot i glazbu Roberta Johnsona suvise cesto zasjenjuje prica o susretu i nagodbi s vragom.
Jedno je cinjenica - Robert Johnson je bio jedan od najvecih glazbenika svog vremena, covjek koji je svoje glazbalo redefinirao i bezbroj imitatora zametno. Johnsonova je glazba utjecala na gitariste, od Muddyja Watersa do Erica Claptona i na siroki spektar glazbenih zanrova; bez cvrste osnove bluesa, vjerojatno nikad ne bi bilo ni rock-and-rolla.
U trenutku kad je umro, manja skupina bjelaca, ljubitelja jazza i folka, pocela je otkrivati glazbu Roberta Johnsona. Sezdesetih godina, oni su i predvodili u ozivljavanju bluesa koji je svijet osvojio u rukama britanskih sastava poput Stonesa.
“Njegova je glazba tako tajanstvena i tako snazna, a tek njegova gitara! Johnson je poput – Bacha,” rijeci Keitha Richardsa.
“Po meni, on je najveci folk-blues gitarist i skladatelj koji je ikada zivio,” tako je Eric Clapton rekao.
A Robert Cray: “Svatko tko blues zeli razumijeti, blues i americku povijest, Roberta Johnsona mora slusati!” Godine 1986, u Rock-and-Roll Hall of Fame je uvrsten, kao jedan od praotaca rocka. G. 1990, Columbia je, u seriji Roots ‘n’ Blues, na dva diska, izdala 29 Johnsonovih snimki, napravljenih u San Antoniju i Dallasu, u razdoblju od 1936. do 1937. godine; to su i jedine postojece snimke Johnsonove glazbe. A 1994, cast mu je iskazala i americka Postanska sluzba kad je komemorativnu marku izdala. Ako je za slavu svoju dusu i prodao vragu, Robert Johnson nikada, za svog kratkog zivota, nije uzivao u plodovima tog deala. Nikad nije vidio koliki su glazbenici posli njegovim stopama.
Early this mornin’
when you knocked upon my door
Early this mornin’
when you knocked upon my door
And I said “Hello, Satan,
I believe it’s time to go.”
