Južna Louisiana, njena mocvarna obala i Mississippi Delta, jedno je od najzanimljivijih podrucja u Sjedinjenim Drzavama. Zbog prirodnih ljepota i bogatstava i zbog jedinstvene kulture Cajuna. U geografskom opisu tog kraja, namecu se odmah, i samo, dva pridjeva – ravan i mokar. Cak i letimican pogled otkriva krajolik vise tekuceg nego cvrstog stanja.
“U Cajun country,” jedan ce vodic, “kava je crna, crna je i bayou voda. Para se dize s tek skuhanih racica i s povrsine mocvara. Harmoniku negdje netko rasteze i njen zvuk u zraku jos dugo ostaje; vlaga je teska, poput nekog debelog, vunenog pokrivaca. Ono sto Cajune odvaja od ostatka Louisiane, i ostatka Amerike, upravo je taj krajolik, mocvare, kroz koje se nisu mogle graditi ceste. Stoga je lokalna kultura i ostala izolirana i – osebujna!”
No, ta osebujna, jedinstvena, i vrlo ranjiva, kultura, kao ni to, prirodnim ljepotama i bogatstvima puno, ali ekoloski krhko, podrucje mozda nece jos dugo biti s nama, ako je vjerovati sumornim predvidjanjima Mikea Tidwella, autora knjige “Bayou Farewell: The Rich Life and Tragic Death of Louisiana’s Cajun Coast.”
Danas, bas kao i svakog drugog dana u godini, u juznoj Louisiani, kraju poznatom pod imenom “the bayous,” pedeset jutara zemlje nestaje, postaje voda. Svakih 10 mjeseci, podrucje velicine Manhattana postaje dio Meksickog zaljeva. Godisnje, dvadeset i pet do trideset i pet cetvornih milja nestaje pod njegovim vodama.
To je brzina kojom obala Louisiane i njene mocvare, njen slavni “bayou country,” tone i nepovratno nestaje. Zasto? Glavni su razlog - nasipi, davno podignuti uz rijeku Mississippi, kako bi podrucje zastitili od katastrofalnih poplava. Medjutim, oni, desetljecima vec, Louisianino bayou podrucje lisavaju i prijeko potrebnih taloga, rijecnog mulja i hranjivih tvari.
Mike Tidwell, povremeni suradnik Washington Posta, casopisa Reader’s Digest i National Geographic Traveler, autor nekoliko putopisnih knjiga i dvostruki dobitnik nagrade Lowell Thomas, najviseg priznanja za putopisni zurnalizam, te dugogodisnji aktivist za zastitu okolisa, u svojoj najnovijoj knjizi, “Zbogom Bayou,” pise da to “izgladnjivanje” podrucja hranjivim rijecnim tvarima prijeti i jednoj trecini cjelokupnog americkog izvora ribe i morskih plodova kao i jednoj cijeloj subkulturi Sjedinjenih Drzava.
TIDWELL: “Mississippi je treca po velicini rijeka u svijetu, masivna rijeka, i tijekom razdoblja od 7.000 godina, ona je, kao i svaka druga, stvorila deltu, ogromnu, ogromnu deltu, stvorila mocvarno, bayou podrucje, u juznoj Louisiani. Tijekom 7.000 godina, stvorila je oko 3 do 4 milijuna jutara tla pod rijecnim vodama, s bogatom vegetacijom koja na takvom tlu i uspijeva, visokim, gustim travama, mocvarnim cempresima, sa cijih grana visi ona duga, sablasna trava zvana “Spanish moss.” Kamo god se okrenete, oko vas je more trave; vode, koje kanuuom prelazite, savrseno su mirne i potpuno crne; tu je i obilje zivotinjskog i pticjeg svijeta, milijuni ptica-selica zastaju u tim mocvarama na svojim dugim putevima; tu je i obilje morskog zivota – rakova, riba, delfina....Podrucje je to neopisive ljepote, prepuno prirodnih bogatstava.
A onda, tu je i cijela Cajun kultura, kultura jednog naroda koji je Francusku napustio 30-ih godina 17. stoljeca, katolici, koji su pobjegli pred vjerskim ratovima, otisli u podrucje Nove Skotske, tamo zivjeli preko stotinu godina, do pobjede Engleza nad Francuzima i njihovim indijanskim saveznicima. Acadians, tako su se tada zvali, odbili su se pokoriti britanskoj kruni, htjeli su ostati Francuzi i katolici i stoga bili primorani napustiti podrucje i rasprsiti se po americkim kolonijama i dolje, na karipskim otocima. Grand Derangement zbio se 1755. godine. Negdje potkraj 18. stoljeca, konacno se vecina opet okupila na jednom mjestu i to je bila tadasnja spanjolska Louisiana. Na tom su mjestu ostali do danasnjeg dana.
Mnogi i danas govore onim arhaicnim francuskim jezikom, iz 17. stoljeca, “smrznutim” u vremenu i prostoru, nikad, s modernim francuskim, nisu ni bili u kontaktu. Cajuna, u juznoj Louisiani, danas ima oko 850.000. Taj njihov originalni jezik, nazalost, polako odumire, jer mladji ga sve manje i rijedje govore. Ali Cajun kultura, ona je, srecom, jos uvijek ziva, itekako ziva, caroban je to svijet glazbe, plesa, neobicne hrane – gumbo, crawfish, jambalaya..... Kultura, dakle, potpuno autohtona, okruzena onim prekrasnim mocvarnim krajolicima kojih, nazalost, svakim danom sve manje ima. Cijelom tom kulturnom bogatstvu, cijelom tom prirodnom bogatstvu, cijelom tom jedinstvenom svijetu, juzno i zapadno od New Orleansa, prijeti potpuno izumiranje.”
Prpremajuci svoju knjigu, Mike Tidwell je, u juznoj Louisiani, u vise navrata, proveo sve skupa nekoliko mjeseci. Putovao njenim mocvarama s lovcima na racice, duge razgovore vodio s onima koji se bave zastitom covjekove okoline, sa znanstvenicima, politicarima i drugima; proveo znatno vrijeme s Houma Indijancima, starosjediteljima podrucja, cija krv je vec toliko izmijesana da ih savezna vlada vise niti ne priznaje Indijancima; proveo dosta vremena s vijetnamskim izbjeglicama, iz Mekong Delte, koji su, u delti Mississippija, naravno, “kao kod kuce,” ali se drze potpuno odvojeno od Cajun zajednice; proveo je vremena i s Louisianinim Hrvatima......
TIDWELL: “Do velikog priljeva Hrvata u Louisianu doslo je, vjerujem, 80-ih, 90-ih godina 19. stoljeca. To se nastavilo sve do 30-ih, 40-ih prosloga. Naselili su se uglavnom juzno od New Orleansa, Plaquemins Parish. Vecina ih se bavi uzgojem kamenica. Puno sam vremena proveo s jednim od njih, Peterom Vujnovichem...U cijelom bayou kraju, vidjet cete puno hrvatskih imena. Mnogi jos uvijek redovito idu u Hrvatsku, u posjet obiteljima. U juznoj Louisiani dobro su se snasli, dobri su i vrijedni radnici i zbog toga uzivaju veliki ugled. Sjajne kamenice uzgajaju, a oni sami postali su sastavni dio Louisianinog kulturnog gumbo-lonca u kojemu skladno egzistira toliko razlicitih kultura.”
Vecinu vremena, ipak, Mike Tidwell je proveo s Cajunima i njegova knjiga tuzaljka je za jednim nacinom zivota koji nestaje gotovo pred nasim ocima. “Cajun, covjek koji zivi u Louisianinim bayous, dvije stvari voli vise od svega na svijetu,” kaze jedan lovac na racice Mikeu Tidwellu. “To je – biti na vodi i biti u krugu obitelji.” U toj jednoj recenici, Tidwell nalazi srce i dusu zivota “on the bayous.” Medju drugim novim prijateljima, nalazi one koji, primjerice, nikad nisu putovali avionom, one koji nikad u zivotu nisu imali kreditnu karticu i one koji nikad nisu procitali knjigu.
Ali dok sjedi u kuci jednoga od njih, tipicnoj kuci s limenim krovom, sojenici nalik, na drvenom kolju, “clanovi obitelji i prijatelji ulaze i izlaze – jedan govori o obliznjem mostu, farbat ce ga uskoro, kaze; drugi se raspituje o djetetu, rodjenom domacinovoj sestricni Nikiji, u kuci preko puta; domacinov bratic ulazi i pita je li sve OK s motorom na camcu, sutra ce ga uzeti za lov na rakove; da, televizor je upaljen cijelo vrijeme, ali nema sanse. Tko ima vremena za neki TV-kviz kad toliko naroda kroz kucu prolazi?!”
Tidwell nas upoznaje s nevjerojatno raznolikim ziteljima podrucja – Cajunima, Houma Indijancima, Vijetnamcima i evropskim doseljenicima; s hranom, glazbom, kulturom i nacinom zivota “on the bayou.” Ali i sam bayou, pod pronicljivom okom Mikea Tidwella, postaje jednim od snaznih i glavnih aktera. Dijelom putopis, dijelom ekoloski ekspoze (rijeci izdavaca), “Zbogom Bayou” i jest alarmantni prikaz nevolja jednog gospodarstva i jednog eko-sustava.
TIDWELL: “Cijela obala Louisiane, oko 3 milijuna jutara tla, nestaje, doslovno se u vodu pretvara, dio Meksickog zaljeva postaje, iz dva razloga. Prvo, Mississippi je, tijekom 7.000 godina, podrucje stvarao, svojim talozima, kad god bi poplavio. Te taloge za sobom ostavljao, taloge dvije trecine svih americkih voda, i tako tlo stvarao. Kad su Francuzi ovamo dosli, pocetkom 18. stoljeca, poceli su nasipe graditi, da bi se zastitili ljudski zivoti i imovina. Ti su se nasipi kasnije usavrsavali, bivali sve cvrsci i veci, neki su danas kao trokatnice visoki. S dobrim namjerama - za zastitu protiv godisnjih poplava - i Army Corps of Engineers, izgradio je veliku, gustu mrezu nasipa i brana. Kao rezultat toga, donji tok Mississippija nije okolno podrucje poplavio jos od 1927. godine!
Buduci da vise ne poplavljuje, rijeka vise ni ne ostavlja taloge, ne donosi hranjive tvari, jednostavno sve to izlijeva, kroz svoje usce, preko podvodnog kontinentalnog grebena, kao neki slap, ravno u vode Meksickog zaljeva, a ono sto je tijekom 7.000 bila nanijela, to se osipa, jer radi se o talozima vrlo finog tla. Vremenom, ono se stisnulo, povuklo, sto je i povrsinu obale smanjilo. Geolozi to ovu ‘slijeganjem’. Za taj prirodni fenomen, medjutim, ne postoji protuucinak. Cijela obala Louisiane tone, jer nista je vise ne obnavlja, rijeka je odavno ukrocena, nema poplava, nema novih taloga.”
Drugi razlog su, istice Mike Tidwell, nalazista nafte i plina, otkriveni, u cijelom mocvarnom podrucju juzne Louisiane, jos 30-ih godina. Da bi do njih dosle, razne kompanije su, kroz podrucje, zasjekle kanale, ukupne duzine od oko 10.000 milja, preko 16.000 kilometara. I za svoje ih brodove znatno produbile.
Ti kanali, jednom zasjeceni, produbljeni, ne vracaju se vise u prirodno stanje; njih samo dalje nagrizaju plime i brazde koje za sobom ostavljaju brodovi. Ti kanali, svakih 14 godina, svoju velicinu podvostruce i vi sad zamislite, kaze Mike Tidwell – 10.000 milja kanala u 14 godina velicinu povecava za dva puta, nastupa masivna erozija tla! Dakle, uz zemlju koja ionako tone, koja se ne obnavlja, tu je jos i strasna erozija tla. Prema Tidwellu, kombinacija ta dva cimbenika i dovela je do toga da Louisianina Cajun obala tone i nestaje brze negoli bilo koja druga kopnena masa u svijetu. Ta dva cimbenika recept su za totalnu, potpunu katastrofu!!!
Ljudi koji zive u podrucju godinama su vec svijesni promjena koje se u njemu zbivaju, ali nitko nije znao kako, i gdje, o tom problemu progovoriti. Izvan juzne Louisiane, naglasava Mike Tidwell, nevjerojatno je mali broj ljudi koji ista zna o tome. Nevjerojatno je mali broj ljudi koji zna da ista katastrofa i New Orleansu prijeti. Bez uragana, on bi mogao potpuno nestati, upozorava Tidwell, vec za deset godina.
S pravim uraganom, iz pravog smjera – i za dva mjeseca! Jer i njega nista ne stiti od voda Meksickog zaljeva – kolicina mocvarnih trava vec je upola manja od one 50-ih godina, a sve manje je i onih pjescanih barijera. Podrucje grada i njegove okolice, ravno je, kaze Mike Tidwell, poput Bangladesha. Voda koju bi na njega mogao spustiti jedan dobar uragan, cetvrte ili pete kategorije, valovi i plima koje ce on dici, djelovat ce na grad kao buldozer u pokretu, nista ga nece zaustaviti, stradat ce stotine tisuca ljudi.
Takva jedna katastrofa kao i svakodnevno nagrizanje Lousianine obale moguce je sprijeciti, nade ima, i Mike Tidwell u svojoj knjizi iznosi neke ideje i nudi neka rijesenja:
TIDWELL: “Moze li se Louisianin bayou vratiti u stanje od prije stotinu, dvije stotine godina? To ne, za to je vec prekasno, to je nepovratno izgubljeno. Ali ono sto je ostalo, moze biti sacuvano, moze se dalje stvarati novo kopno. Kako? Dovoljno se samo prisjetiti kako je ono, u prvom redu, nastalo. Zahvaljujuci Mississippiju i talozima koje je on tisucama godina u podrucje nanosio i njima ga hranio. Treba se, dakle, Mississippiju vratiti, treba njegove vode kontrolirano u podrucje pustati, bez stete po domove i po ljudske zivote, bez stete po ekonomsku infrastrukturu duz obale, bez narusavanja eko-sustava – gradnjom umjetnih, kontroliranih vodenih skretanja, ako hocete – novih, umjetnih rijeka. Nasipi bi imali ustave kroz koje bi se voda pustala i tekla tamo gdje je najpotrebnija.
Postoje planovi za izgradnju nekoliko manjih, u donjem toku, ali i jedne velike umjetne rijeke, velikog skretanja, izmedju Baton Rougea i New Orleansa, bila bi to najveca umjetna rijeka na svijetu, velicine samog Mississippija kraj St. Louisa, ta bi rijeka nekoliko milja potekla u mocvarno podrucje juzne Louisiane i onda se racvala u nove dvije, svaka velicine Missourija, koje bi ka obali Zaljeva tekle, i tako stvarale svoje delte, svojim talozima stitile i hranile postojece mocvare, stvarale nove.”
Plan je jednostavan, kaze Tidwell, ali skup - 14 milijardi dolara. Skupo je obnavljati, ali, naglasava on, jos je skuplje nista ne ciniti. I gubiti milijarde dolara nestankom gospodarskih aktivnosti ukoliko se dopusti da cijela obala nestane.
S nestankom mocvara, nestaje i kultura Cajuna, nestaje jedan tradicionalni nacin zivota. Popisi stanovnistva pokazuju, kaze Tidwell, da oni vec nekoliko desetljeca sele, u unutrasnjost Louisiane. Napustaju tradicionalne poslove ribara, lovaca na racice, napustaju industriju vrijednu milijarde dolara. Napustaju i poslove na izvorima nafte i plina, jer i ta infrastrukura strada. Cijela naselja nestaju jer pitka voda sadrzi sve veci postotak saliniteta. Nestaju i tonu i cijela groblja. Neka jedan dobar uragan unisti jos i jedan od najljepsih i najoriginalnijih americkih gradova, kakav je New Orleans, jer i on tone bas kao i cijela obala Louisiane (u prosjeku je sest stopa ispod morske razine!), posljedice letargije i nedjelovanja, bit ce neprocjenjive! Ono sto se dogadja u juznoj Louisiani, nenamjerno je izazvana steta, rekao je Mike Tidwell, nitko nije htio da obala nestane, nitko nije razumio gradnju nasipa uz Mississippi i njihove posljedice, ali to nije i jedini problem, dodao je:
TIDWELL: “Cak i ako Louisiana dobije potreban novac za gradnju umjetnih rijeka, za obnavljanje obale i mocvara, postoji i problem globalnog zatopljavanja, Zemlja se zagrijava, raste razina mora, predvidjanja znanstvenika za ovo stoljece su zastrasujuca, a to je nesto sto bi trebalo biti od interesa svim drugim podrucjima. Obala Louisiane izuzetno je ranjiva zato sto je tako ravna. Ja vjerujem da, ako uspijemo spasiti obalu Louisiane, ako uspijemo prikupiti potrebna sredstva, i volju politicara, volju cijeloga drustva, kako bi se ovo blago koje imamo spasilo od nevolje koja mu prijeti, vjerujem onda da bi to moglo posluziti kao primjer i nama i drugima kako se nositi s posljedicama globalnog zatopljavanja, mozda se, u toj borbi, mozemo svi okupiti, kao svjetska zajednica, jer taj problem prijeti svim obalama svijeta, prijeti zivotinjskom i biljnom svijetu, prijeti ribarskim, poljoprivrednim i tolikim drugim zajednicama,” rekao je, na kraju razgovora, Mike Tidwell, autor knjige - elegije, ali istodobno i budnice - “Zbogom Bayou: Bogati zivot i tragicna smrt Louisianine Cajun obale.”