Nedavno je u Kaliforniji preminuo Charlie Douglass, tvorac Laff Boxa, elektronske sprave koja je 1953. godine predstavljala svojevrsnu revoluciju u televizijskoj komediji.
Što je Laff Box?
Gledateljima američkih televizijskih komedija poznat je nasnimljeni smijeh koji prati šale i dosjetke glumaca - bile one duhovite ili ne.
Često se čini da se "sitcom" - kako Amerikanci nazivaju ovu popularnu televizijsku formu - odvija pred publikom. Ponekad čujemo grohot, ponekad smijuljenje, hihot, sarkastični tihi podsmijeh u bradu ili pak obični, "normalni" smijeh. Vrlo se rijetko, naravno, radi o smijehu publike koja "u živo" prati snimanje showa. Već od ranih pedesetih godina prošlog stoljeća, pravi, "živi smijeh", zamjenjuje "Laff Box" - elektronska naprava nalik magnetofonu, koja emitira različite oblike smijeha, po želji producenta i režisera.
Charlie Douglass, tehnički direktor brojnih televizijskih komedija koje su se odvijale pred publikom u losanđeleskim studijima brzo je shvatio da se na "žive ljude" - kada je humor u pitanju - ne može računati. Naime, teško je reći što će nekome biti smiješno, pa zašto riskirati, kada se radi o skupoj zabavi - snimanju televizijske emisije?!
Laff Box su često kritizirali - kao simbol plitkosti nove "televizijske kulture" koja je pedesetih godina brzo osvajala Ameriku, ili pak, mnogo kasnije, kao svojevrsnu "medijsku Viagru", koja i najneduhovitijoj komediji može dodati barem onaj "umjetni humor".
Međutim, televizijski kritičar Washington Posta Paul Farhi piše da je Charlie Douglass razumio nešto što mnogi ne shvaćaju: "kad čujemo da se drugi smiju, počnemo se smijati vrlo često i mi. Nasnimljeni smijeh nas, naravno, ne može prisiliti da se nasmijemo nečemu što nam uopće nije duhovito, međutim, on nam daje na znanje da se netko drugi vicu ipak smije. Kako većina ljudi gleda televiziju u osami vlastitog doma, nasnimljeni smijeh stvara iluziju kao da smo dio većeg društva, šire publike."
A to je komičaru - piše u Washington Postu Paul Farhi - vrlo važno. Britanski komičar Eddi Izzard primjerice kaže da je za njega i njegove kolege najbolje kada publiku dovedu u stanje "kada joj je sve smješno". Smiju se, niti ne čuju neki štos, ali se smiju kao blesavi".
Laff Box, "televizijska Viagra", upravo je to i postigla. I što je u tome loše?