Rat u Iraku se, kako se čini, bliži uspješnom kraju, no posljedice razilaženja oko Iraka između Europe i Amerike možda neće nestati tako brzo. Neki analitičari kažu da se pojavljuje "osovina transatlantskog nezadovoljstva", koja obuhvaća Pariz, Moskvu i Berlin, a osniva se na želji da se suprotstavi američkoj dominaciji u svijetu.
Unatoč nadama da će brza pobjeda i suradnja u obnovi Iraka pomoći u uklanjanju razmirica, Njemačka i Francuska i dalje se razilaze sa Sjedinjenim Državama. Europljani žele od Washingtona da ostane predan međunarodnim institucijama, prvenstveno Ujedinjenim narodima. No, pojedini elementi u američkoj administraciji žele da se uloga svjetske organizacije ograniči na humanitarne operacije. Postojeće transatlantske napetosti neće lako nestati, jer su i nastale zbog ozbiljnih pitanja - ocjenjuje Simon Serfaty, direktor Europskog programa pri Centru za strateške i međunarodne studije.
"Te su razlike, s američkog stajališta, egzistencijalne prirode. Zbog egistencijalnog terorizma Sjedinjene Države nisu ranije mogle prema saveznicima iskazivati dovoljno tolerancije i strpljenja. S druge strane, u Francuskoj i drugim europskim zemljama vlada nelagoda zbog načina na koji su donošene odluke o Iraku, te zbog posljedica tog rata."
Njemačka stala na stranu Pariza
Gospodin Serfaty ističe da američko-francuski odnosi nisu nikada bili tako zategnuti. Gerard Livingston, bivši direktor Američkog instituta za moderne njemačke studije pri sveučilištu Johns Hopkins, kaže da se Njemačka, inače vjerna američka saveznica, zbog Iraka po prvi puta razišla s Washingtonom i stala na stranu Pariza.
"Za njemačku vanjsku politiku najvažnije područje je Europa. Politike drugih europskih zemalja više pogađaju svaku tamošnju zemlju, pa i Njemačku, nego sigurnosna pitanja u dalekim dijelovima svijeta kao što je Srednji istok. Njemačkoj su prioriteti sva ona pitanja koja jačaju njen položaj u Europi."
Stvaranje zajedničkog sigurnosnog i obrambenog identiteta
Proces "osamostaljivanja" Njemačke od Sjedinjenih Država počeo je prije desetak godina. Generacija koja je prošla kroz drugi svjetski rat i iskusila američku širokogrudnost u obnovi poslijeratne Njemačke više ne oblikuje njemačku vanjsku politiku. Sada su na vlasti političari, koji su sazrijevali u doba rata u Vijetnamu, kao što su kancelar Gerhard Schroeder i ministar vanjskih poslova Joschka Fischer.
Nakon što su izgubili "borbu za mir" u Iraku, odlučni su formulirati novu vanjsku i sigurnosnu politiku. Između ostaloga, predviđa se organiziranje profesionalne vojske, koja bi mogla biti razmještena bilo gdje u svijetu, te jačanje napora na organiziranju europskih snaga za brze intervencije. Incijativa o organiziranju zajedničkih europskih snaga izrasla je iz NATO-ve intervencije na Kosovu, koja je pokazala da vojni kapaciteti Europske unije zaostaju za američkima - kaže Karen Donfried iz Njemačkog fonda Marshall ovdje u Washingtonu.
"Nakon Bosne i Kosova, Europska unija je bila potaknuta da stvori zajednički sigurnosni i obrambeni identitet. Britanci su prihvatili ovu incijativu, jer su vjerovali da Europljani mogu Amerikancima biti zanimljivi partneri jedino ako im vojni kapaciteti budu bolji."
O jačanju europskih snaga u NATO savezu razgovarat će se na sastanku u Bruxellesu krajem travnja, na kojem će sudjelovati predstavnici Francuske, Njemačke i Luksemburga. Patrick Chamorel, profesor političkih znanosti na sveučilištu Georgetown, ističe da je Francuska, prije aktualnog razilaženja s Washingtonom, bila sprema pridružiti se Britaniji u novim sigurnosnim nastojanjima.
"Upravo su Francuska i Britanija dvije vodeće vojne sile u Europi. Obje imaju nuklearno oružje. Francuzi nisu nikada smatrali da će izgraditi zajedničku europsku obranu s Nijemcima. No, trenutno razilaženje signal je Pariza Britaniji da je preblizu Sjedinjenim Državama po pitanju Iraka."
Približavanje Moskvi - plan Berlina i Pariza
Neki analitičari vjeruju da će Washington možda željeti ekonomski kazniti Francuze i Nijemce zbog protivljenja ratu u Iraku. No, Berlin i Pariz možda imaju vlastiti poslijeratni plan - kaže Simon Serfaty iz washingtonskog Centra za strateške i međunarodne studije.
"Moguće je da će se pokušati približiti Rusiji. U posljednjih nekoliko mjeseci svjedoci smo pojavljivanja "osovine transatlantskog nezadovoljstva", koja ide od Pariza do Berlina i Moskve. Te tri države danas izdaju zajedničke izjave, što je bez presedana u europskoj povijesti."
No, koliko daleko ovo može ova izmjena odnosa otići? I Europska unija i Sjedinjene Države mogle bi izgubiti mnogo mogućim nestankom transatlanskog sigurnosnog partnerstva i potresima u transatlantskom gospodarstvu, vrijednom dva i pol bilijuna dolara godišnje.