Tijekom španjolsko-američkog rata, 90-ih godina 19. stoljeća, novinski izdavač William Randolph Hearst svom je ilustratoru, čijim crtežima su bila praćena izvjesća s Kube, rekao:”Ti daj slike, ja ću dati rat.” I španjolsko je američki rat dobio naziv – “novinski rat.” Zahvaljujući izvjestiteljima iz Evrope, poput novinara Edwarda Morrowa, koji je javljao iz Londona, drugi je svjetski rat dobio naziv – “radijski rat.” Vijetnamski je bio “televizijski rat,” jer zahvaljujući televiziji, prizori iz tog rata dopirali su ravno do naših domova. Rat u Iraku neki sada zovu prvim “Internet ratom,” zahvaljujući fenomenu zvanom “blogging”.
Pojednostavljeno, “blog” je isto što i “web log.” Nova, suvremena, high-tech varijacija na temu običnog, staromodnog dnevnika. Poput onog engleskog birokrata Samuela Pepysa, iz 17. stoljeca, ili dnevnika Mary Chestnut, iz americkog građanskog rata. “Blogging” je poceo 80-ih godina, u kalifornijskoj Silikonskoj dolini, raspravama i razmjenjivanjem tehničkih informacija među kompjuterskim stručnjacima za onih ranih dana Interneta. Danas tisuće, a mozda i milijuni, među njima i poznati i slavni i anonimni ljudi na web stavljaju i na webu otkrivaju svoja razmišljanja i stavove o cijelom nizu pitanja i tema te ih nekoliko puta dnevno obnavljaju i upotpunjavaju. S velikim entuzijazmom ih prati i čita svjetska zajednica “bloggera” i “web surfera.”
Neki od najčitanijih i najpopularnijih unosa oni su koji se odnose na rat u Iraku. Nekoliko novinara “udomljenih” pri koalicijskim snagama, uz tradicionalna novinska izvještavanja, vode i svoje dnevne “web logove,” odnosno “blogove.” Najvecu pozornost, medjutim, privlače oni koje pišu muškarci i žene – vojnici koalicijskih snaga, kao i oni koje pišu Iračani.
Jedan od najpopularnijih je onaj koji, pod Internet imenom “L-T Smash,” piše jedan rezervist američke mornarice u podrucju Perzijskog zaljeva od prosinca prošle godine. Evo jednog njegovog web-unosa: ”U zadnja 24 sata imali smo nekoliko uzbuna za napad projektilima, osam ili devet, mislim. Unatoč njima, uspio sam relativno dobro odspavati. To i nije tako teško kad ste iscrpljeni. Bojišnici nisam blizu, ali čujem povremeni prasak i tutnjavu. "Čujem" mozda i nije prava riječ, više ih "osječam". Ne bih volio da se tamo sada nalazim”.
Kao i većina drugih “bloggera,” i “L-T Smash” iznosi niz najraznolikijih zapazanja i misljenja:”Tiše je sada. Čujem samo daleki zvuk aviona, odozgo, visoko s noćnog neba. Ali nema navigacijskih svijetala. Laka ti noć, Sadame”.
Iz nekih od “blogova” L-T Smasha, nazire se i monotonija rata kao kad piše o vojničkim obrocima i radosti kad oni budu “obogaćeni” dodacima, poput domaćih keksa i drugih omiljenih zalogaja. Medju čitanijim “bloggerima,” dvadeset-devetogodišnji je Iračanin koji se iz jednog bagdadskog predgrađa javlja pod imenom “Salam Pax”. Ljubitelj mira, očito on nije Saddamov pristaša, ali nije mu milo niti živjeti blizu ciljeva koalicijskih bombardiranja:”Na radiju su non-stop ratne pjesme iz 80-ih. Napamet ih znamo. Kao ona “S tobom ćemo biti do smrti tvoje, Saddame”. Nitko im prije nije pridavao puno pažnje ili značenja, ali ovih dana, te riječi zloslutno zvuče.”
O Salamu Paxu svi ovih dana govore, i medijski promatrači i drugi “bloggeri” u svijetu. Je li on prava ili lažna osoba ili podli način iračkog dezinformiranja – Internet varijanta nacističke “Axis Sally” ili japanske “Tokyo Rose,” također iz drugog svjetskog rata. “Salam Pax”odgovara:”Prestanite mi slati elektronsku poštu s tim pitanjima. Ako mojoj ne vjerujete, ne čitajte je. Nisam ničija propagandna varka. Osim, mozda, svoja vlastita”.
Ovakvim dijalozima, “bloggeri” privlače nezapamćenu medijsku pozornost. Zahvaljujući njima, otkrivena su, primjerice, dva ranija neispravna isvješća New York Timesa. Jedan o netočnom, preuveličanom broju civilnih žrtava u Afganistanu i jedan, takodjer preuveličani, o posljedicama dugoročnog porasta temperatura na Arktiku. New York Times je morao objaviti ispravke. “Bloggeri” su zaslužni i za razotkrivanje kontroverznih primjedbi senatora Trenta Lotta na temu rasnih odnosa nakon čega se Lott morao povući s moćnog položaja vođe senatske večine. Glenn Reynolds, koji na sveucilistu Tennesseeja predaje Internet pravo, ističe da za “bloggere” nema urednika, što ubrzava protok informacija, ali istovremeno i njihov kredibilitet potkopava. “Blog” je, kaze prof. Reynolds, mjesto za iznošenje vlastitih razmišljanja, kako bi ih drugi pročitali i bili ponukani da iznesu svoja. Nije li to, onda, umišljenost i taština?
”Mislim da je to uvijek slučaj kad se javno iznose vlastita mišljenja. Ali ako prosječne web-loggere usporedimo s recimo Peterom Jenningsom ili Danom Ratherom, dobro poznatim voditeljima americkih televizijskih dnevnika, odmah postaje jasno gdje zapravo leže umišljenost i taština” - kaže profesor Reynolds.
I prof. Reynolds održava dva web-loga, jedan privatni, jedan za koji je plaćen od MSN-a. Dnevno, nekoliko ih puta upotpunjava novim, sviježim unosima.
Mickey Kaus piše politički “blog” za Internet časopis Slate.com:”Većina je ljudi mislila da ce "blogovi" negativno utjecati na politički dijalog, na politicku raspru, da ce se članovi stranaka nabacivati stranačkim sloganima. Ne mislim da se to dogodilo ili događa. "Bloggeri" se nadovezuju jedan na drugoga, jedan s drugim komuniciraju, na način koji je barem slican razgovoru. Povezuju ljude i istinu brzo donose i prenose. Slijedeća ce generacija biti vjerojatno ona "video-bloggera" s vlastitim mini-dokumentarcima.”
Mickey Kaus je dodao da svi koji žele otvoriti vlastiti “web log” mogu otići na jedan od brojnih besplatnih sajtova poput blogger.com i saznati na koji nacin i sami mogu, putem Interneta, cijelom svijetu iznositi svoja mišljenja.
