Vise od godinu i pol dana je proslo od teroristickih napada na Sjedinjene Drzave. O tim dramaticnim dogadjajima sada nam stize i prvi film iz Hollywooda. O filmu “The Guys,” razgovaramo s glavnom glumicom – Sigourney Weaver, te njenim suprugom, redateljem filma, Jimom Simpsonom.
Film “The Guys,” Momci, snazan je film o tragediji koja je New York City pogodila 11. rujna. O gubitku tisuca zivota toga dana, o dva oteta zrakoplova koja su srusila dva tornja Svjetskog trgovinskog centra. Radnja filma usredotocena je na osam njujorskih vatrogasaca koji svoje zivote gube u spasavanju drugih iz inferna.
Novinarka Joan, koju igra Sigourney Weaver, poput mnogih drugih Njujorcana ne zna kako se nositi s vlastitim osjecajima u danima nakon sto se tragedija odigrala. Sve sto sigurno zna, to je da zeli pomoci i to cini kako jedino zna i umije – pisanjem. Nicku, zapovjedniku vatrogasne cete, igra ga Anthony LaPaglia, pomaze u pisanju posmrtnih govora za njegovih osam poginulih momaka. To dvoje ljudi, jedno drugome potpuni stranci, zajedno cijeli dan provode slazuci, dijelic po dijelic, slike njihovih zivota, sa svim njihovim jakim i slabim stranama.
Do kraja dana, izmedju Joan i Nicka radja se jedna neocekivana, ali duboka veza – veza koju stvoriti moze samo tragedija. Film je radjen prema istinitoj prici Anne Nelson, koja ju je prvo napisala za kazaliste (Jim Simpson je bio redatelj i te predstave), a onda je prilagodila i za filmsko platno. Pisanje je i za nju bio nacin da se nosi s tragicnim dogadjajima od 11. rujna. Sigourney Weaver i njen suprug govore o moralnim i politickim porukama filma. "Buduci da smo oboje na kazalisnoj predstavi radili, iz iskustva smo znali da ljudi dolaze s vlastitim impresijama i da su na predstavu dolazili jer im je ona utjehu pruzala. To je i tada i sada bila nasa ideja-vodilja".
"Za mene", rekla je Sigourney Weaver, "film je neka vrsta dokumenta, zapisa onoga kako je bilo u New Yorku, onih dana. Podsjetit ce ljude, dodala je, narocito sada, da se radi o ljudskim bicima i da se ono sto se dogodilo dvama glavnim likovima moze dogoditi bilo kome nakon prozivljenih strasnih tragedija".
Na tu temu i Jim Simpson nastavlja. "Mislim da je ovaj film iskrena i postena prica. Bit ce, naravno, onih koji ce njome biti razocarani, jer u njoj nema politickog ocitovanja. To filmu nije bila ni namjera. Jedanaestog rujna placena je velika ljudska cijena i za nju nema politickih odgovora ili objasnjenja. Oni koji ce po njih doci, napustit ce dvoranu razocarani".
Bilo bi sjajno, rekao je Jim Simpson, kad bi ovaj film i druge filmove potaknuo. U Americi, narocito, jer njen je narod i bio tako duboko pogodjen onim sto se dogodilo. Bilo je potrebno tragediji opet dati ljudsko lice, rekao je redatelj Simpson. Za sve one u svijetu koji su se pitali sto je Amerika tada osjecala, je li bila bijesom ili necim drugim ispunjena. Za svoj film Simpson kaze da pokazuje jednu drugu stranu, drugo vidjenje onoga sto se zbilo.
Nekim zajednicama u svijetu, koje su slicne tragedije prezivjele, dodao je, to je mozda i poznato, i vrlo blisko. "Ne mozemo biti potpuno sigurni u to kako ce ljudi reagirati...neki se ne zele vracati i ono isto prozivljavati. Ali ako smognu snage i film odu pogledati, mislim da nece zazaliti".
U jednoj sceni filma, Anthony LaPaglia dodiruje ruku Sigourney Weaver i na ples je poziva. Anne Nelson je tako i pisala. Scenu je, zapravo, zamislila, prizeljkivala da njih dvoje, u jednom trenutku, ustanu i tango zaplesu. To se nije dogodilo, ali uvijek postoji ono “a sto ako?”
Poslušajmo ponovno Sigourney Weaver. "Mislim da nam je poslo za rukom docarati osjecaj jednog dugog poslijepodneva, punog emocionalnih padova i uspona kad ljudi pozele pobjeci od tragedije, sakriti se od nje negdje i to je ta scena tanga. Vidjeti ih kako komuniciraju na jednom drugom planu, veliko je olaksanje. Tango je taj mali otok koji im toliko treba, koji, u tom teskom danu, ima toliko smisla. Cak i ako je on samo masta".
I Sigourney Weaver i Jim Simpson snagu filma “The Guys” – njegovih rijeci, jezika i pokreta, pripisuju iskljucivo Anne Nelson i snazi njenog izrazaja. Nadaju se da ce njihova filmska adaptacija, bas kao i ona kazalisna, za mnoge biti tako potrebna utjeha.