Jedna od taktika američke vojske u ratu u Iraku psihološka je kampanja kojoj se pridaje velika važnost, jer cilj joj je – neprijatelja pobijediti bez borbe. Je li ta kampanja djelotvorna?
Vojni angažman nije jedini način za koji se Washington nada da će pridonijeti pobjedi nad iračkom vojskom. Američka vojska radi i na tome da Iračane, na dobrovoljnu predaju, nagovori operacijama psihološkog rata.
Dio nje radio su poruke, kao i elektronska pošta i telefonski pozivi pojedinim iračkim zapovjednicima kojima ih se poziva na predaju. Druga važna komponenta te kampanje milijuni su letaka bačenih na Irak. Nekima od njih, iračkim se vojnicima nudi alternativa besmislenoj borbi – predaja. Drugima se na obične građane apelira da ne uništavaju vlastite ekonomske resurse, paljenjem naftnih izvora.
U kampanji puno jačoj od one u Zaljevskom ratu 1991. godine, dosada je bačeno, kaže brigadni general Vincent Brooks, oko 28 milijuna letaka: "To znači otprilike pet milijuna više nego za Pustinjske oluje. Svaki je na drugu temu, svaki nosi drugu poruku. Svaki za cilj ima specifičnu skupinu – namijenjen je ili iračkoj vojsci ili iračkom pučanstvu.”
Post: Prerano je suditi o djelotvornosti psiholoških operacija
Logično je pitanje onda – djeluje li psihološka kampanja, ima li ona utjecaja? Profesor Jerrold Post, direktor programa političke psihologije na sveučilištu George Washington, kaže da je za odgovor prerano.
"Mislim da je jako važno podsjetiti na ono što se dogodilo 1991. Nakon sukoba, oni Iračani ili Kurdi ili šiiti koji su svoj entuzijazam za rušenje Sadama Husseina izrazili prerano, platili su skupo, njihove obitelji isto. Završili su u zatvoru, bili mučeni ili smaknuti.”
Profesor Post opominje – Iračani su 1991. naučili da nije dobro prebrzo reagirati. On ne vjeruje da će se vojni i politički čelnici svojevoljno povući sa svojih položaja - bilo dezertiranjem ili pobunom, ne samo dok se sukob potpuno ne razbukta nego dok ne bude gotovo sigurno da ni Saddama više nema. Nitko ne zeli riskirati i doživjeti sudbinu prethodnika.
Profesor Post dodaje da je cilj letaka uvjeriti Iračane da ne smiju koristiti oružje za masovno uništavanje, strategija koja je, kaze gospodin Post, bila uspješno primjenjivana i 1991., za Zaljevskog rata. "Dio te kampanje je staviti im do znanja da bi svatko, koji se takvim oružjem koristi, postao predmetom suda za ratne zločine. Iako je Saddam Hussein možda tako želio, činjenicu da to oružje do sada nije uporabljeno ne treba pripisivati toliko promjeni njegovog stava koliko strahu među njegovim vojnim zapovjednicima da bi ih mogla stići kazna.”
Franks: Ne povlačite obarač!
U susretu s novinarima, američki zapovjednik, general Tommy Franks, u ponedjeljak je rekao da američke vlasti nastoje uvjeriti niže redove iracke vojske da ne koriste oružje za masovno unistavanje. "Ne apeliram na više vojno rukovodstvo već na one kojima su prsti na obaraču. Naša je poruka jasna – ne činite to, ne povlačite ga.”
Prema riječima generala Franksa, Saddam Hussein bi u bilo koje doba mogao narediti korištenje kemijskog ili biološkog naoružanja. On vjeruje da potčinjeni ionako već ne slijede sve Saddamove zapovijedi. Stručnjaci za srednjeistočna pitanja, međutim, izražavaju sumnju u djelotvornost psihološke kampanje kojom se obične Iračane želi okrenuti protiv njihove vlade.
Bivši egipatski general Mohammed Kadry Said, direktor kairskog Centra Al-Ahram za političke i strateške studije, ne vjeruje da će se irački narod dati uvjeriti na zbacivanje Saddama Husseina s vlasti. ”Mislim da je ta predodžba kako Iračani nisu lojalni Saddamu ili kako će organizirati vojni udar – zaboravljena stvar.”
U međuvremenu, zamjenik iračkog premijera Tariq Aziz u Bagdadu je odbio ideju o tome kako će Amerikance tamo dočekati kao osloboditelje. Koalicijske će napadače, rekao je, u Bagdadu dočekati ne cvijećem i slatkišima nego – borbom i mecima!