Američki mediji posvećuju mnogo prostora iračkoj krizi, njezinim uzrocima i posljedicama, kao i mogućem ratu s režimom Saddama Husseina. Najpopularniji mediji, televizija i novine, o ratu pišu mnogo, međutim pitanje je – kako o njemu pišu? Je li izvještavanje objektivno, odnosno čuju li se obje strane – i protivnici rata, kao i ljudi koji podržavaju vladinu oštru politiku prema Bagdadu? Analiziraju li se baš sve posljedice mogućeg sukoba na Srednjem istoku? Na ova pitanja za Glas Amerike odgovaraju dva stručnjaka za američke medije.
Francis Ward, profesor novinarstva na Sveučilištu Syracuse u saveznoj državi New York, smatra da medijima dominira pro-ratno izvještavanje. “Pogotovo na televiziji, znatno manje u dnevnim listovima” – kaže naš sugovornik. On je posebno analizirao način na koji su američka televizija i novine prošle godine izvještavali o vladinoj strategiji preventivnog napada na zemlje koje se smatraju prijetnjom nacionalnoj sigurnosti Sjedinjenih Država.
"Smetalo me je što su dominirala mišljenja vladinih dužnosnika i stručnjaka koji misle slično. Rijetko se moglo čuti nekoga tko se ne slaže sa strategijom preventivnog napada ili netko tko je skeptičan u vezi te strategije. U novinskim uvodnicima i komentarima, koji su u našim novinama strogo odjeljeni od izvještavanja, bilo je više pluralizma – čuli su se i protivnici, ali i pristaše preventivnih napada" - kaže Francis Ward.
Ward: Vlada dominira izvještavanjem o iračkoj krizi
Francis Ward tvrdi da su američki mediji anti-ratnom pokretu počeli pridavati znatniju pozornost tek posljednjih tjedana, kada se na ulicama američkih, europskih i drugih gradova okupilo na milijune prosvjednika. Po njegovom mišljenju, mediji ignoriraju više - kako kaže – “za vladu nelagodnih tema”. Na primjer, kakve su procjene broj američkih žrtava u mogućem ratu, te kakvo je raspoloženje u arapskom svijetu. Francuis Ward naime tvrdi da Saddama Husseina arapski svijet u ovom trenutku uopće ne smatra prijetnjom - o čemu američki mediji, kaže on, ne izvještavaju dovoljno. Našeg sugovornika smo upitali - je li takvo izvještavanje posljedica izravnog utjecaja na medije od strane američke vlade?
"Situacija u Sjedinjenim Državama je mnogo drugačija nego recimo u komunističkom svijetu. Američka vlada nema svoje ljude u redakcijama, koji odlučuju što će se objaviti, a što ne. Ono što vlada čin, i to čini vrlo dobro - američka vlada određuje ton javne debate o nekom problemu. Ona sustavno i svakodnevno medijima na raspolaganje stavlja svoje čelne ljude – recimo Colina Powella, Donalda Rumsfelda ili Condoleezzu Rice. Zbog svog visokog položaja i zbog toga što su upravo oni ljudi koji donose odluke, oni i dominiraju vijestima" - objašnjava gospodin Ward.
Jasno da to medijima olakšava posao. Kada je u pitanju rat, televizija u velikoj mjeri izvještava o tome što vlada kaže, a ostale alternativne izvore informacija ignorira – tvrdi Francis Ward. On dodaje da se zbog toga – kada je u pitanju Irak - suprotna mišljenja rijeđe čuju. Inače, Amerikanci mogu pročitati po vladu i državni sustav vrlo kritične tekstove, ali najviše u progresivnim, ljevičarskim časopisima koji imaju vrlo malu tiražu – objašnjava ovaj profesor novinarstva.
Anderson: Amerikancima je na raspolaganju ogromna količina solidnih i dobro provjerenih informacija
Kada je u pitanju profesionalna suradnja vlade i medija, čelnu ulogu često ima Pentagon. O tome kako Ministarstvo obrane surađuje s novinarima govori Laird Anderson, profesor novinarstva na Sveučilištu American:
"Za vojsku je akcija protiv Iraka vrlo važna operacija. Vojsci je zbog toga vrlo važna suradnja s medijima. Dužnosnica Pentagona, koja je odgovorna za odnose s javnošću, izjavila je da oružane snage neće ponoviti pogreške iz Afganistana, kada su se novinari žalili na ograničenja u obavljanju njihova posla. Zbog toga, ovog puta, ako do rata dođe, novinari će biti pozvani da se priključe postrojbama, da budu njihov dio. Po mom mišljenju, to će biti veći profesionalni izazov za same novinare, nego za vojnike.
Laird Anderson, profesor novinarstva i umirovljeni časnik američkih specijalnih postrojbi, smatra da televizija i novine vrlo dobro “pokrivaju” iračku krizu. Izvještavanje je vrlo objektivno – tvrdi on. "Amerikancima je na raspolaganju ogromna količina solidnih i dobro provjerenih informacija o ovoj krizi. I to ne samo iz vlastite zemlje, već i iz Bagdada, iz Europe, iz Ujedinjenih naroda. Ravnomjerno su – barem po mom mišljenju – zastupljeni i protivnici i pristaše vladine politike. Možda nekom iz Europe smeta to što se u Americi uopće o Iraku raspravlja, no Irak je za nas problem, koji možda nije popularan, ali se treba riješavati."
Američki mediji, smatra Laird Anderson, solidno obavljaju svoj posao. No, najveći ih izazovi tek čekaju – novinarima će u profesionalnom smilu biti najteže kad vojne operacije počnu, kaže Laird Anderson.
