“Ne damo krv za naftu” slogan je mnogih anti-ratnih demonstranata. Dobar dio onih koji ne odobravaju mogući rat s Irakom pretpostavljaju da Sjedinjene Države žele steći kontrolu nad iračkim ogromnim naftnim rezervama. Međutim, analitičari koji misle da uzrok za rat leži negdje drugdje, tvrde da je ta teorija ekonomski neodrživa. Hoće li se rat u Iraku doista voditi zbog nafte?
U nedavnim intervjuima, irački čelnik Saddam Hussein izjavio je da se Sjedinjene Države žele domoći iračke nafte. Iračke naftne rezerve su, iza saudijskih, najveće na svijetu. Mnogi se slažu sa Saddamovom tvrdnjom, uključujući i neke njegove protivnike koji kažu da je Irak primamljiv za administraciju predsjednika Busha, blisko povezanu s naftnom industrijom.
Na primjer, dopredsjednik Dick Cheney bio je direktor Haliburtona, velike tvrtke koja pruža usluge u naftnoj industriji.
Gause: Američka naftna industrija želi stabilnost, a ne rat
Dužnosnici naftnih kompanija i vlade uistinu vode razgovore o iračkoj nafti, međutim tema je poslijeratni Irak. U svakom slučaju američki naftaši, koji vole stabilnost tržišta, strahuju da bi rat mogao dovesti do spaljivanja iračkih ratnih polja, te poremećaja u ponudi i cijeni nafte.
Izvješće vodeće američke investicijske banke Goldman Sachs kaže da bi rat mogao izazvati krizu veću od one u vrijeme izraelsko-arapskog sukoba 1973 godine. Venecuela je uslijed nemira već smanjila svoju proizvodnju.
Gregory Gause, direktor programa srednjo-istočnih studija Sveučilišta Vermont inzistira na tome da će poratni Irak ostati suverena država: "Pogrešno je o Iraku razmišljati u svjetlu kolonijalne grabeži za naftom iz dvadesetih godina prošlog stoljeća. Svjetska tržišta nafte više ne funkcioniranju na taj način. Čak i ako bi Saddama Husseina u Iraku zamijenila pro-američka vlast, ta vlada će željeti zadržati vlastitu kontrolu nad naftom.”
Lippman: Amerika nema razloga za strah
Američki državni tajnik Colin Powell istaknuo je da iračka nafta pripada Iračanima, premda je moguće da će u poslijeratnom razdoblju proizvodnja biti u rukama vanjskog skrbnika, ali isključivo u cilju pripreme za buduće korištenje od strane Iraka. Thomas Lippman, iz washingtonskog Instituta za Srednji Istok, smatra da Sjedinjene Države nemaju razloga strahovati od iračke kontrole nad svojom naftom:
"Ne znamo hoće li nova vlast u Iraku ispoštovati već postojeće naftne ugovore s Rusijom i Francuskom, međutim bez obzira na američku pristutnost u regiji, Irak će željeti modernizirati naftna polja te povećati proizvodnju i izvoz nafte.”
Nafta pokriva troškove obnove
Nafta će imati ključnu ulogu u pokrivanju troškova poslijeratne obnove Iraka. Profesor Gause kaže da će se proces obnove jako zakomplicirati ako Saddam Hussein uspije uništiti naftna polja u Iraku, kao što je to učinio u Kuvajtu u vrijeme prvog rata u Perzijskom zaljevu:
"Ako on uništi bušotine i na neko vrijeme izbaci iz stroja iračke izvore nafte, tržište će reagirati jako nervozno. Naravno, posljedice će ovisiti o kretanjima proizvodnje nafte u Saudijskoj Arabiji i drugdje. No, uništavanje bušotina zasigurno bi imalo dugoročne posljedice na iračku obnovu i povratak te zemlje u normalan život”.
Profesor Gause tvrdi da će ta prijetnja navesti američke snage da čim prije moguće okupiraju naftna polja da bi spriječile moguću sabotažu.