U Mjesecu crnačkog nasljeđa, mjesecu kad slavimo doprinos Amerikanaca afričkog podrijetla cjelokupnoj povijesti Sjedinjenih Država, utjecaj pojedinaca na svakidašnji način života u njima, današnji je prilog za seriju MADE IN USA posvećen čovjeku čija glazba je ljudski duh uzdizala i nadahnjivala, slobodu izražavanja i slobodu izbora slavila. Glazba je to Dukea Ellingtona i njegovog orkestra...
“Take the ‘A’ Train,” njome je započinjao svaki koncert Dukea Ellingtona i njegovog orkestra... Jedan od najvećih jazz-skladatelja svih vremena, Duke Ellington je, sa svojih više od dvije tisuće skladbi i kompozicija, na popularnu glazbu 20. stoljeća imao ogromnog utjecaja. Ono što je Picasso bio suvremenoj umjetnosti, to je Duke Ellington suvremenoj glazbi.
Rođen 1899, trideset i četiri godine nakon američkog građanskog rata, u segregiranom gradu Juga, Washington, DC-iju, Edward Kennedy Ellington, poznatiji, naravno, kao Duke Ellington, na poticaj majke, na glasoviru je počeo svirati još kao dijete. Sa 17 godina, i profesionalno nastupati. Ubrzo i vlastitu glazbu skladati. Godine 1923, iz Washingtona je prešao u New York i vec slijedeće godine osnovao vlastiti orkestar, the Washingtonians. Do glavne prekretnice u životu Ellingtona i njegovog orkestra došlo je u prosincu 1927. godine kad ih je angažirao Cotton Club, slavni klub Harlema. Orkestar je tada i dobio ime Duke Ellington Orchestra. Duke je volio govoriti da je posao u Cotton Clubu dobio jer je tri sata zakasnio na audiciju, točno onoliko koliko i vlasnik kluba koji je onda čuo samo Ellingtona, niti jednog od njegovih rivala.
Godine 1931, Ellington je napustio Cotton Club i krenuo na turneje svijetom koje će trajati do kraja njegovog života – od New Yorka do New Delhija, od Chicaga do Caira, od Los Angelesa do Londona. No, Ellington nikada nije radio sam. On i njegov orkestar predstavljali su jedinstveni kontinuum: on je za njih skladao, oni su za njega svirali. Big band, za Ellingtona, nije bio samo orkestar sastavljen od 12 duhačkih glazbala, bubnjeva, basa i glasovira; za Ellingtona, big band je bio orkestar pojedinaca. Dok su drugi skladatelji i band-leaderi išli za tim da sva glazbala ujedine u jedan zvuk, u jedan glas, u konsonancu, Ellington je vjerovao u disonancu, vjerovao da svaki član orkestra ima pravo na svoj glas. Govorio je: Disonanca je, u Americi, naš način života. Svi smo mi različiti, ali američkom društvu integralni! Ellington je glazbu i pisao tako da ona istakne posebne stilove i vještine njegovih solista. Zbog toga, ali i iz mnogih drugih razloga, oni su s Ellingtonom i ostajali duga vremenska razdoblja. Najbolji članovi njegovog orkestra bili su basist Jimmy Blanton, saksofonist Johnny Hodges, trubač Cootie Williams i saksofonist Harry Carney, ovaj zadnji s Ellingtonom, i njegovim orkestrom, proveo je gotovo svih 47 godina koliko je orkestar Dukea Ellingtona i postojao.
“U velikom loncu američke glazbe,” rekao je trubač Wynton Marsalis, “nema presedana za sve one glasove Ellingtonova orkestra, za sve one razne načine na koje su njegovi članovi harmonizirali, jedan drugoga podržavali, jedan drugoga nadglašavali, jedan s drugim raspavljali i, na koncu, u jednoglasju završavali.”
Tonalne odlike orkestra temeljile su se na isticanju pojedinaca
Pisac Charles Remnay ovo je za Ellingtonov orkestar rekao:”Radeći unutar okvira konvencionalnog big-banda...Duke je pisao glazbu izvanredno raznoliku. Njegove su teme bile zapanjujuće u svojoj jednostavnosti, kao da ih je, zrele, s drveća ubirao. Tonalne odlike orkestra – onaj jedinstveni Ellingtonov zvuk, temeljile su se na isticanju pojedinaca. Glazba je mogla biti lirska, mogla je biti pobjednička, mogla je biti tužna, ali i slavljenička, no nikad suviše daleko od bluesa, ali završavala je uvijek pozitivna.”
Godine 1939, Ellingtonovom se okrestru pridružio i aranžer, skladatelj i pijanist Billy Strayhorn. Njegov doprinos Ellingtonovim ostvarenjima bio je značajan. “Take the ‘A’ Train,” primjerice, bila je jedna od Strayhornovih skladbi. Iako je Ellington nastavio skladati i redovito nastupati i tijekom 40-ih i 50-ih godina, zanimanje javnosti za big-band glazbu počelo je polako jenjavati. Trijumfalnim nastupom, međutim, 1956, na Newport Jazz festivalu, Ellington se opet na scenu vratio kao jedan od najvažnijih glasova u suvremenoj glazbi. Dotada uglavnom skladatelj i bandleader, Ellington-pijanist bio je mahom u drugom planu. Potkraj 50-ih i tijekom 60-ih godina, počeo je surađivati s nizom drugih velikih glazbenika tog vremena i albume snimati s Johnom Coltraneom, Maxom Roachom i Charlesom Mingusom, Colemanom Hawkinsom... Mlađima je Ellington bio istovremeno i simbol tradicionalnih tonaliteta u jazzu i najbolji primjer kako iz tradicionalnih prijeći u suvremene.
U svibnju 1974, Duke Ellington je umro u New Yorku, u 75. godini života. Za svoju gotovo pedeset godina dugu karijeru, bio je nominiran za Pulitzerovu nagradu – nije je dobio jer je odbor za dodjeljivanje nagrade, 1965, iz rasnih predrasuda, odbio jednoglasnu preporuku da se Ellingtonu uruči posebna nagrada za životni doprinos američkoj glazbi i kulturi; Ellingtonov je odgovor tipičan bio: Sudbina mi je naklonjena. Ne želi da suviše slavan postanem dok sam još suviše mlad. Ellingtonu je tada bilo 66 godina. Pulitzerova mu je nagrada tek posthumno dodjeljena, 1999, na stotu obljetnicu njegova rođenja, “u znak priznanja glazbenom geniju...koji je jazzom zazivao i širio demokratska načela i tako dao trajni, neizbrisivi doprinos umjetnosti i kulturi Sjedinjenih Država.”
No, bio je Ellington dobitnik već mnogih drugih nagrada i priznanja, stranih i američkih, među potonjima – i Predsjedničke medalje za slobodu. Najvažnije od svega, Duke Ellington postavio je temelje na kojima se potom gradilo ono najbolje od američke glazbe. Više je zvukova Amerike u njegovoj negoli u bilo čijoj drugoj glazbi. Negoli u bilo čijoj drugoj umjetnosti. Možda se usporediti može s Faulknerom, možda s Fitzgeraldom, možda sa slikarom Winslowom Homerom...ali nijedan nije tako široku i gustu mrežu bacio, niti jedan nije tako nevjerojatno bogato i raznoliko nasljeđe ostavio. Duke Ellington je istinski div Amerike bio!
Raoul Hernandez je pisao:“Zamislite zvuk koji sadrži sve zvukove, zvuk koji sadrži sva iskustva – svaki oblik postojanja. Zvuci koji iz drevne Afrike su potekli, glazbeni ritmovi koji ulogu govora su preuzeli, zvuci koji tisućama godina kasnije na ovim obalama izranjaju, kao krik bez riječi, istrgnut iz grudiju majčinih. Zvuk čovječanstva koji se grčevito drži života. Zvuk najdublje boli u ravnotežu doveden s najdubljim zvukom vjere, nade, i u konačnici – sreće. Zvuk ljudskog iskustva. Zvuk Edwarda Dukea Ellingtona, Dukea Ellingtona i njegovog orkestra.” Trubač Miles Davis je rekao: “Mislim da bi se svi glazbenici trebali određenog dana okupiti, na koljena pasti i Dukeu zahvaliti.”