S izuzetkom slučaja Haag 2002. godina u odnosima Europske unije i Hrvatske predstavljala bi godinu provjere i utvrđivanja veza. S uvjetom pune suradnje s Hagaom ili bez toga, godina je bila uzbudljiva, naporna i, donijela je neke značajne novosti. Naša stalna bruxelleska suradnica Lada Stipić Niseteo pratila je sva zbivanja. Na početku, godina je trebala biti godinom strpljive, detaljne provedbe u praksu elemenata Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, za sada tek prijelaznog sporazuma do pune ratifikacije u parlamentima država članica. Koliki je to posao govori, recimo, podatak da se o tekstu Sporazuma mora izjasniti, dakle ratificirati ga, čak sedam zastupničkih tijela samo ovdje u Kraljevini Belgiji. Čak i da nije bilo tog zlosretnog i - već se pokazuje - apsolutno bespotrebnog 'haaškog' iskakanja teško da bi se proces ratifikacije zaokružio u željenom roku do kraja ove godine. Odavde smo kolege i ja slali dvije vrste vijesti. Prva je povoljna, tehnički dio veza išao je, čak i na veliko iznenašenje Komisijinih dužnosnika – operativaca, više nego dobro. Najbolja je potvrda ozbiljnog, uznapredovalog procesa bio rad zajedničkih pod-odbora za provedbu prijelaznog sporazuma gdje je sve teklo veoma ozbiljno i odgovorno. U ovom tehničkom dijelu, čak i kada su istupala kombinarana izaslanstva ministarstava, stručnjaci i specijalisti, sve je išlo u skladu s 'dobrom vijesti'. Čak i šećerna afera. Za nju se ispostavilo da je rezultat nesretnih okolnosti i gluposti, možda i grabežljivosti pojedinca.
Izgledalo je da je neograničeni izvoz na europsko tržište zapeo već na prvoj praktičnoj stepenici jer se ispotavilo da se u jednom kamionu našao šećer koji nije hrvatski proizvod, onda su uslijedili razgovori, hrvatska je strana dostavila svu dokumentaciju, uvedene su nove mjere nadzora čime se, čak i fizički, odvojila prerada šećera od domaće repe i onoga, uvezenog, od šećerne trske, tako da su svi izgledi da se afera završi potvrdom ozbiljnosti hrvatske strane i, što je još značajnije, uklanjanjem privremenih zaštitinih mjera. Ako ne ništa drugo, afera je predstavljala korisnu lekciju hrvatskim izvoznicima da u trgovinskim vezama s unijom nema - muljanja.
S bruxelleske točke gledišta, mislim da je cijela ta afera sankcija radi nesuradnje s den Haagom stvorena u Zagrebu, ne ovdje. Spekulacije o sankcijama dostigle su u medijiama takve razmjere da su izašle iz okvira zdrave pameti i profesionalne etike. No, u svemu je bitno je da je Zagreb shvatio koliko značaj EU pridaje suradnji s Tribunalom, punoj i bezuvjetnoj suradnji te je za sada jedina cijena plaćena za neispunjavanje obaveze odlaganje ratifikacije hrvatskog sporazuma s Unijom prvo u Britaniji a potom i u Nizozemskoj. Nesuradnja, naravno, neće uvesti vize grašanima Hrvatske za ulazak u Uniju – kao što su to tvrdili takozvani 'dobro obaviješteni' izvori – ali može osjetno usporiti ritam približavanja Uniji. I, već je ugrozila kredibilitet zemlje.
Grčko Predsjedništvo trebalo bi dati nove važne elemente politici Unije prema zemljama europskom jugoistoku, dakle, i Hrvatskoj. Izvjesno je da se stvari dramatično mijenjaju, da više nitko ni ne niječe, okuražen uspjehom 'velikogh praska' proširenja da je zemljama regije jugoistoka Europe mjesto u Velikoj Europi. Grčka predsjedava Unijom u prvoj polovici iduće godine i obećala je ponuditi širok integracijski koncept za Balkan utemeljen na postojećoj politici procesa stabilizacije i pridruživanja i ojačan sustavom financijske potpore sličnom onome primijenjenom za kandidate. Sve će se znati na solunskom summitu čelnika Unije i Balkana, nastavku zagrebačkog summita, u lipnju.