Za useljenike u Sjedinjene Države božićni blagdani mogu biti vrlo uzbudljivo vrijeme, ali, isto tako i zagonetno, jer pokušavaju shvatiti američke običaje i učiniti ih svojima.
Za Betsy Campos, useljenicu iz Venecuele, Badnja večer u Americi naliči proslavama u kakvima je uživala sa svojom obitelji u rodnoj zemlji – odlaze u crkvu, a potom se vraćaju kući gdje ih čeka tradicionalna večera, podjela darova i ples. Za Pascala Madavea, useljenika iz Liberije, Božić je vrijeme duhovnosti. Prošle godine, da obilježi svoj prvi blagdan u Sjedinjenim Državama, na Badnjak je otišao u crkvu, a, kasnije, kod kuće, još je molio za obitelj i prijatelje koje je ostavio za sobom.
Započinjući novi život u novoj zemlji, pridošlice su moraju na mnogoštošta prilagoditi. Običaji vezani uz Božić u Americi samo su dio toga. Ovisno o vlastitoj kulturi i vjeri, neki uživaju u miješanju američkih tradicija sa svojima. Drugi, koji nisu kršćanskog podrijetla, možda jednostavno promatraju sve te novine, a da u njima ne sudjeluju.
Za neke od otprilike milijun useljenika i izbjeglica koji svake godine dođu u Sjedinjene Države, ovdašnje proslave utjelotvoruju američki san, koji su i sami sanjali godinama prije nego što su došli. Mnogi ostaju bez riječi pred prizorom nebrojenih ukrasnih svjetala, ukrašenih božićnih drva, te izobiljem hrane i poklona.
«Kada sam prvi puta vidio okićena božićna drvca i sve one osvijetljene ukrase, pitao sam se tko plaća svu tu struju,» priznaje Jeem Touray, musliman iz Gambije, zemlje u kojoj je uvijek manjkalo struje i za normalan život. «Mislio sam da valjda vlada daje struju besplatno,» dodaje gospodin Touray.
Mnogim useljenicima ovo je vrijeme sjete, pa i tuge. Sjećanja na sve što su pretrpjeli u vlastitoj zemlji bacaju sjenu na blagdan koji bi trebao biti sretan; mnogima nedostaju njihove obitelji – izbjegličke obitelji često ne dolaze zajedno, nego se majke s djecom pridružuju ocu tek nakon godinu, dvije.
Svjetovna strana proslave Božića u Americi mnogima je strana, posebice potrošačka groznica koja vlada u svim trgovinama i shopping mallovima. Tu je i zabuna koju unosi Santa Claus: tko je on? čemu sanjke i zaprega od jelena? Da se ni ne spominje značaj dimnjaka kroz koji Santa ulazi u kuću, kao ni božićnih čarapa, obješenih uz kamin, kako bi u njih Santa stavio poklone.
I pokloni mogu biti izvor nelagode. Useljenici najčešće imaju malo novca, zasigurno ne dovoljno da svoju djecu preplave poklonima na način kako to čine Amerikanci. Jedan bosanski bračni par, koji je s troje djece došao u Ameriku nakon deset godina života u izbjegličkom logoru, nije niti znao koju veličinu odjeće nose: «Nikada nismo kupovali odjeću, nego bi izabrali iz pošiljki koje je donosio Crveni križ.»
Na upit humanitarnih djelatnika kakve igračke žele, djeca novih useljenika bila su vrlo skromnih zahtjeva: «Pa, imamo stan, imamo i namještaj, imamo lonce i tave – mislim da nam ništa više ne treba,» rekla je najstarija kćerka. Tek nakon mnogo nutkanja i propitivanja saznalo se da bi dječak želio skateboard, najmlađa djevojčica priželjkuje fotoaparat da pošalje slike natrag u Bosnu, a najstarija djevojčica voli glazbu gitara.