Na današnji dan, prije 61 godinu, više od 300 japanskih aviona bombardiralo je Pearl Harbor, američku ratnu luku na Hawaiima. Potopljeno je 6 američkih ratnih brodova i uništeno više borbenih zrakoplova, a poginule su tisuće američkih vojnika. Broj veterana koji su preživjeli iznenadni japanski napad vremenom je sve manji. Jedna od njih je Myrtle Watson, medicinska sestra koja je u činu poručnice te 1941. godine služila u jednoj vojnoj bolnici kod Pearl Harbora. 89-godišnja Myrtle Watson danas živi u Baltimoru, gdje je o svojim sjećanjima pričala novinarki Robin Rupli.
“Bila sam jedina medicinska sestra na odjelu; liječnika nije bilo jer nijednom pacijentu nije trebalo pružati poseban tretman – izuzev pripisivanja lijekova, što se činilo krajem svakog tjedna. Tog sam dana – sjećam se – razmišljala: nadam se da neće biti nikakvih izvanrednih događaja, s obzirom da ću biti sama i svu bi pomoć pacijentima morala sama pružati”.
7. prosinca 1941. godine tridesetgodišnja Myrtle Watson bila je rasporedjena na ortopedski odjel bolnice Schofield kod Pearl Harbora. Kako je upravo bila sezona nogometa,bolnica je bila puna vojnika.športaša. Tog nedjeljnog jutra – prisjeća se gospodja Watson – njen je glavni posao bio da na bolničku terasu izgura krevete na kojima su se nalazili nepokretni pacijenti. S terase gledali su nogometnu utakmicu koju su igrale dvije momčadi iz obližnje vojarne.
“Dok smo prebacivali pacijene na terasu čuli smo zvuk aviona, velikog broja aviona. Nitko nije ni slutio što će se, u stvari, dogoditi. A kako su avioni dolazili, mi smo im s terasi mahali, mislili smo da su u pitanju zrakoplovne vježbe. Vrlo brzo smo, međutim, shvatili da nas gađaju iz strojnica. Žbuka sa zidova počela je padati, a pacijenti na terasi počeli su nas dozivati, tražili su da ih odguramo u zaklon.”
Iako nije prošla obuku u pružanju hitne pomoći, sestra Watson je reagirala odmah, vodjena instinktom… Nakon što je pacijente otkačila od ekstenzijskih aparata, spuštala bi ih na tlo i prebacivala preko njih madrace. Kada je ponovo izišla na terasu, zamalo je pogođena. “Netko je viknuo – ‘Pazi’ – i gurnuo me s vrata. Metak se zabio u dovratak gdje sam samo tren ranije stajala. … Kad je sve prošlo, taj metak je iz dovratka izvadio jedan od pacijenata i dao mi ga.”
Myrtle Watson opisuje kaotične sate koji su uslijedili – žrtve su se gomilale… neki ranjeni, a neki mrtvi. Prebacivani su u bolnicu u kojoj je u toj smjeni bilo samo nekoliko lječnika i medicinskih sestara, a lijekova i medicinske opreme je bilo u ograničenim količinama. Radila je neprekidno tri dana i tri noći. Sve je bilo zamračeno, a tijekom noći je korišteno samo slabo svjetlo baterijske lampe. Myrtle Watson posebno se sjeća jednog od pacijenata:
“Jako se dobro sjećam jednog mladog narednika iz zrakoplovne baze Wheeler – bio je zgodan mladić – vidjela sam mu po očima da želi privući moju pažnju. Jako je krvario, a ja nisam znala pregledati ranu i zaustaviti krvarenje… Koliko god da sam mu previjala ranu, gubio je puno krvi. A na moje pitanje kako da mu pomognem, rekao mi je da odem pomoći njegovom prijatelju; više je brinuo o prijatelju nego o sebi, iako mu je život bio u opasnosti. … Dok sam mu previjala ranu, vidjela sam da mi gleda ruku; primjetio je da sam lakirala nokte i jedva je prošaptao: ‘Tko je još vidio da poručnici usred rata lakiraju nokte?’ Nešto kasnije, nakon što sam obišla njegovog prijatelja, vratila sam se i shvatila da više ne diše. Rasplakala sam se… to je jednostavno bilo tako nepravedno.”
Poručnica Myrtle Watson ostala je u Pearl Harboru još nekoliko mjeseci, nakon čega je bila premještena u jednu drugu bazu. Kaže da su joj prošlogodišnji teroristički napadi na New York i Washington oživjeli sjećanja na 7. prosinac 1941.godine. I ove će godine, zajedno s lokalnom udrugom veterana iz Pearl Harbora, sudjelovati na komemoraciji koja se svake godine održava na ratnom brodu Taney, u čast tisuća poginulih u japanskom napadu, nakon kojeg je Amerika ušla u Drugi svjetski rat.