U danima nakon hvatanja washingtonskih snajperista, Amerikanci, - kao i u drugim slučajevima serijskih ubojstava -, pokušavaju naći način da razumiju zašto ubojice kreću na svoje smrtonosne pohode, što ih nagoni na to i da li se, - ako uopće -, razlikuju od običnih prosječnih ljudi.
To se ponekad pitaju i sami ubojice: Joel Rifkin je svojedobno, tijekom četiri godine, zadavio 17 prostitutki, metodom posve slučajnog izbora. Godinama nakon što ga je njujorška policija uhvatila, - 1994. -, on kaže da još uvijek ne zna, niti ne može objasniti ni samom sebi, zašto je ubijao. «To bi se jednostavno dogodilo i ja bih svaki puta mislio da to više nikada neću ponoviti. Stalno se pitam: jesam li ja jednostavno zao ... imam li neko oštećenje mozga ... stalno se to pitam.»
Znanost tvrdi da DA – ubojice se zaista razlikuju od prosječnog svijeta, čak i po mjerljivim i znanstveno jasno vidljivim elementima. Koristeći metode vizuelnog prikazivanja aktivnosti mozga, - koje su svakog dana sve preciznije -, oni su otkrili blago izražene, ali potpuno jednake obrasce u aktivnosti mozga kod osoba koje počine nasilne zločine.
Tijekom devedesetih, ekipa znanstvenika na čelu s Adrianom Raineom, sa Sveučilišta Južne Californije, i Monteom Buchsbaumom, s Medicinskog fakulteta Mont Sinai u New Yorku, izradila je snimke scannerom mozga dvadeset-pet osuđenih ubojica. Otkrili su da su gotovo svi imali nenormalnu aktivnost prednjih dijelova mozga, frontalnih lobusa.
Kako kaže Monte Buichsbaum, ako se pogledaju snimke frontalnih lobusa prosječnih ljudi, onda su upravo to mjesta najveće aktivnosti mozga. Kod ubojica, upravo suprotno, ti su dijelovi mozga u potpunosti ili najvećim dijelom potpuno neaktivni. Zašto je to važno? Zato što, kako su utvrdili znanstvenici, frontalni lobusi uključeni su u visoke misaone procese, kao i, - što je najvažnije u slučaju nasilnih zločina! -, u kontrolu nagona i impulsivnih aktivnosti.
«Frontalni lobusi dio su mozga koji djeluje kao kočnica na nagone, porive i impulse,» kaže dr. Jonathan Pincus, psihijatar sa Sveučilišta Georgetown u Washingtonu. To je dio mozga koji ostatku mozga stalno šalje poruke tipa «Nemoj to raditi», «Nemoj to reći», «To nije prikladna reakcija», ili, «Ako to uradiš, moglo bi doći do teških posljedica», kaže ovaj ugledni stručnjak.
Dr. Pincus je proučio snimke aktivnosti mozga preko stotinu ubojica, među njima i Joela Rifkina s početka naš priče. Za Rifkina on kaže da u potpunosti odgovara onome što je viđeno kod najvećeg broja ubojica – frontalni lobusi su vrlo teško oštećeni.
Međutim, tvrde znanstvenici, samo oštećenje mozga nije dovoljno da od nekoga napravi nasilnu osobu. Potrebni su i drugi faktori, - najčešće u obliku pretrpljenog zlostavljanja -, da bi nešto što počinje kao socijalna neprilagođenost postalo nasilni kriminal. Upravo zato, upozoravaju znanstvenici, oštećenja mozga ne treba shvaćati kao ispriku ili opravdanje nasilnosti.
Isto tako, tvrde stručnjaci, nemoguće je unaprijed, samo na temelju snimke aktivnosti mozga, prognozirati da će neka osoba postati ubojica. Ono što će se najvjerojatnije moći učiniti jest ojačati u osoba s oštećenjima frontalnih lobusa, druge mehanizme kontrole nagona, bilo psihološkim vježbama ili ciljanim lijekovima.