U New Yorku, u sjedištu Ujedinjenih naroda danas završava prva skupština zemalja osnivača Međunarodnog kaznenog suda. Republiku Hrvatsku je uz ministricu pravosuđa Ingrid Antičević Marinović predstavljao Ivo Josipović, profesor pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Ivo Josipović: Raspravljalo se o dokumentima koji su potrebni da bi sud počeo raditi. Usvojena su pravila o postupku i dokazima te niz dokumenata koji se odnose na financiranje, unutarnju organizaciju i način poslovanja suda. Vodile su se rasprave i o izboru sudaca. Na neformalnim se sastancima razgovaralo i o ponuđenom ugovoru od Strane Sjedinjenih Američkih Država pojedinim zemljama, velikoj većini zemalja, o neizručivanju međunarodnom kaznenom sudu".
Glas Amerike: Kako će se riješiti taj prijepor, upitali smo gospodina Josipovića?
Ivo Josipović: Velika većina nije tom prijedlogu pokazala sklonost, barem u ovom obliku. Ali opcije se još razmatraju, pa ćemo vidjeti rezultat. Većina zemalja čeka kako će reagirati Europska unija. Ja osobno nisam ljubitelj tog ugovora, mislim da on nije u duhu statuta, ali vidjet ćemo što će donijeti konačne analize jednog takvog prijedloga.
Glas Amerike: Po čemu će se Međunarodni kazneni sud razlikovati od haaškog Tribunala za ratne zločin počinjene u bivšoj Jugoslaviji?
Ivo Josipović: Međunarodni kazneni sud se razlikuje po jednoj bitnoj stvari, a to je da nije ad hoc sud. To je uvijek bio veliki nedostatak haaškog suda, jer je bio samo za jedan krug zemalja i to je nešto što nije bilo dobro. Ovaj novi sud puno više respektira poziciju država, jer obavezno prvo njima daje priliku da same pokušaju suditi počiniteljima raznih zločina. Ali treba respektirati bit i jednog i drugog suda a to je da žele postići to da ratni zločini budu kažnjeni. S tim da je ovaj novi put, koji nudi Međunarodni kazneni sud nešto mekši prema državama.
Glas Amerike: Zamolili smo gospodina Josipovića da opiše neki hipotetični slučaj u kojem će Međunarodni kazneni sud presuditi ratnom zločincu ili počinitelju genocida.
Ivo Josipović: Evo recimo, počinjen je zločin u državi X. Nakon toga, tužitelj koji je neovisan saznaje da je zločin počinjen. Ima dokaze. On ne započinje odmah postupak, nego daje šest mjeseci prilike državi da ona sama počne postupak i da presudi. Ako država započne postupak i pesudi, sve je OK. Počinitelj zločina je kažnjen. Ali ako država ne želi suditi, ili to radi na način koji je usmjeren na zaštitu počinitelja, onda tužitelj započinje postupak i vodi ga pred Međunarodnim kaznenim sudom.
Kako se čini, ovaj hipotetični scenario izravno 'pokriva' zločine koji podsjećaju na u Hrvatskoj dobro znane slučajeve, još uvijek nekažnjene ratne zločine: od zagrebačke obitelji Zec, pa do Pakračke poljane, Siska, Varivoda... Suđenja za zločine protiv civila koja su u tijeku, u Splitu, Šibeniku i Rijeci, su spora i često – prema tvrdnjama hrvatskih medija – nalikuju na 'pravnu lakrdiju', jer se, među ostalim, mnogi svjedoci boje svjedočiti, a suci odlučivati o kazni. “Upravo u takvim slučajevima, međunarodni tužitelj preuzima slučaj i vodi ga do kraja” – kaže Ivo Josipović. No, suditi ljudima koji se doživljavaju kao branitelji zemlje u Hrvatskoj očito nije često popularno. Nije li zato pomalo ironično da je Hrvatska tako spremno prigrlila ideju stalnog Međunarodnog kaznenog suda, kada je njegovu svojevrsnu prethodnicu godinama kritizirala i nije uvijek bila spremna izvršiti svoje obaveze?
Ivo Josipović: Ne, dapače. Pustimo sad na stranu one koji su bili za neodogovornost, za takve ljude – koji postoje u svim državama – pitanje svakog suda je irelevantno. Govorim o ljudima koji ne žele da se zločini zataškavaju, nego da se zaista počiniteljima sudi. Za te je ljude glavni problem s haaškim tribunalom bio taj što to nije bio univerzalan sud, nego je bio namjenjen jednom krugu država. Zbog toga s načelnog stajališta Hrvatska i države poput nje pozdravljaju osnivanje ovakvog suda jer više nisu samo one objekt, već sve one države koje potpišu statut.