Lupkanje visokih peta na cipelama Elene Griffing kroz hodnike Medicinskog centra Alta Bates, u Berkeleyu, u Californiji, čuje se svakog dana još od 1948. godine. Točnije – gotovo svakog dana. Kada je Elena Griffing, medicinska sekretarica na Odjelu za opekotine, posljednji puta izostala s posla zbog bolesti, u siječnju 1952. godine, predsjednik Sjedinjenih Država bio je Harry Truman, litra benzina koštala je samo 6 i pol centi, a marka za pismo 3 centa.
Tog davnog dana, kada je posljednji puta uzela bolovanje, - samo na jedan dan! -, liječnik ju je uvjerio da zbog upale mora ostati kod kuće. Nakon toga, kod manjih prehlada i boljetica, nije ju niti pokušavao uvjeriti. U razgovoru za televizijsku emisiju «Dobro jutro, Amerika», emitiranu na praznik Dan Rada, gospoša Griffing je vrlo jednostavno obrazložila zašto 50 godina nije niti jedan dan zbog bolesti izostala s posla:
«Mislim da se sve može objasniti pozitivnim stavom prema poslu. A, moram priznati, nikada nisam htjela da moji s posla shvate da možda mogu i bez mene,» kaže Elena Griffing. Dodaje da se do dana današnjeg sjeća riječi svog oca, useljenika sa Sicilije, čija je radna etika bila jednako nepokolebljiva kao i, kasnije, njezina. «Kada sam dobila prvi posao, rekao mi je: 'Nije važno plaćaju li te 5 centi ili 5 dolara po danu; važno je da se ti svaki dan pojaviš na poslu i učiniš svoj posao kako najbolje znaš i umiješ i na zadovoljstvo onoga tko te za taj posao plaća,'.»
Gospođa Griffing kaže da joj je zdravlje sjajno zahvaljujući, po njenom mišljenju, redovitom hodanju i kuhanju obroka u vlastitoj kuhinji. Kaže da je u životu možda dva ili tri puta jela u nekom restoranu brze prehrane, poput McDonaldsa. Doduše, uz dobro zdravlje, još jedna stvar pomaže ovakvoj nesvakidašnjoj predanosti poslu.
«Jedva čekam da se ujutro ustanem i odem na posao,» kaže Elena Griffing, te dodaje: «Sjajno mi je poslu i mislim da sam stvarno sretna što imam posao koji je užitak raditi, kojemu se čovjek veseli svaki dan kad uđe na vrata ureda.» Prije desetak godina, zamalo da je ipak izostala s posla – imala je operaciju slijepog crijeva! No, dogovorila je operaciju za nedjelju, a u ponedjeljak, - doduše, tek poslijepodne! -, pojavila se u uredu i dovršila sve što ju je taj dan već čekalo.
Ne samo da je gospođa Griffing predana uposlenica, ona, isto tako, ima i vrlo čvrst stav po pitanju toga kako je na poslu odjevena, pa i obuvena. Širom bolnice, svi ju znaju po potpeticama visokim 7 do 8 centimetara, za koje tvrdi da su idealne za posao. «Visoke pete natjeraju čovjeka da se drži uspravno, uzdignute glave. A, nakon 50 godina, vjerujte mi da znam kako na njima hodati i jako brzo ako zatreba.»
Elena Griffing uopće ne razmišlja o umirovljenju. Ustvari, upravo je ovih dana unaprijeđena – sada će raditi kao posebna savjetnica pacijenata. Od kreveta do kreveta, sa svakim će pacijentom razgovarati o njihovim strahovanjima, u nadi da će im možda pružiti inspiraciju i uliti u njih svoj pozitivni stav prema životu.