Linkovi

Povratak Boba Dylana na pozornicu Newporta (10/8/02) - 2002-08-11


Ovogodisnji, 43. po redu, festival folka u Newportu, u drzavi Rhode Island, zavrsio je prije nekoliko dana. Kao i uvijek, na tom svjetski poznatom festivalu koji je, od 1959, kad je osnovan, prerastao u pravu americku instituciju, nastupilo je niz folk-pjevaca, medju njima – Shawn Colvin, Bruce Cockburn, Arlo Guthrie…

Kad su organizatori najavili da ce se, na pozornicu u Newportu, ove godine – nakon punih 37 godina, vratiti i Bob Dylan, karte su se rasprodale brze nego ikad u novijoj povijesti festivala. Rasprodale su se one u tren oka i pred onaj njegov zadnji nastup u Newportu, prije 37 godina, ali za razliku od tog dana, kad je bio proglasen heretikom, Dylanov je koncert, prosle subote, proglasen – trijumfalnim povratkom.

Ono sto se odigralo 25. srpnja 1965, na Newport Folk festivalu, u popularnoj se glazbi smatra – razvodjem! Te veceri, 24-godisnji Dylan, vec duhovni i umjetnicki vodja americkog folk-preporoda, na pozornicu je izasao s elektricnom gitarom prebacenom preko ramena. Njegovo rusenje barijera te veceri, izmedju folka i rocka, folk-tradicionalisti su protumacili kao cistu izdaju. “Akusticni cistunci” smatrali su da je Newport Folk Festival, “svetiste folka,” Dylan tada oskrvnuo – svojim novim zvucima!

U pratnji Paul Butterfield Blues banda, Dylan je te veceri koncert otvorio s rock-and-roll verzijom njegove “Maggie’s Farm.” Publika je bila u soku, neki su zvizdali, drugi vikali “izdajico!” Slijedila je “Like a Rolling Stone,” skladba koja ce postati himnom 60-ih, zatim “It Takes a Lot to Laugh, It Takes a Train to Cry,” tri za redom, dakle, na elektricnoj gitari, ali taj set od tri poprimit ce gotovo mitski status. Kad je na kraju koncerta, na akusticnoj, Dylan izveo i “It’s All Over Now, Baby Blue,” bio je to i njegov “zbogom” Newportu i cistoci njegova zvuka. Do tog je koncerta Dylan vec bio “glas svoje generacije.” Njegove su pjesme bile soundtrack pokretu za gradjanska prava i onom protiv rata u Vijetnamu. Zvali su ga “Waltom Whitmanom novog vremena.” Ranije te, 1965, godine, vec je bio izdao album “Bringing It All Back Home,” na kojemu je bilo sest akusticnih i sest elektricnih, ali nitko tog ljeta u Newportu nije bio spreman vidjeti Dylana s Fendericom objesenom s ramena.

Neki ce poslije reci da zvizdanje i povici nisu bili protiv Dylana, vec protiv loseg ozvucenja. Ali mnogi su koncert napustili razocarani, osjecajuci se prevarenima i izdanima. Stogod da se tog dana dogodilo, popularna glazba vise nikad nece biti ista. Vremena ce se doista promijeniti. Dylan javno nikad nece nista reci o prijemu na koji je tada naisao u Newportu. Vec iduce godine, “folk-rock” postat ce zasebni zanr, a Dylan ce izdati svoja dva najbolja albuma – “Highway 61 Revisited” i “Blonde on Blonde.”

Unatoc opetovanim pozivima organizatora u zadnjih 19 godina, Dylan se na festival u Newportu nije vracao. Do ove godine. Sto ce napraviti? Kakav ce biti? Hoce li ista reci o tom davnom koncertu 1965? Dylanov dugo ocekivani povratak vratio je i mnoga sjecanja. I, kako je, u telefonskom razgovoru, rekao James O’Brien, predstavnik za tisak newportskog folk-festivala, “izazvao ogromna ocekivanja….vjerojatno nerealisticna…..” O’BRIEN: “Publika, medju njima i ja, kreirala je nesto sto se nije moglo dogoditi – vidjeti Boba Dylana od prije 37 godina kako se na pozornicu vraca nepromijenjen i pjesme, relevantne tada, relevantne jos i danas, pjeva na nacin na koji ih, za tog koncerta u Newportu, 1965, nije pjevao.”

Dylan je u subotu, 4. kolovoza, na newportsku pozornicu izasao s akusticnom gitarom prebacenom preko ramena. I sa svojim bandom, u njemu - Charlie Sexton, Larry Campbell i Tony Garnier, za publiku koja je brojala vise od 10.000, odsvirao akusticnu verziju stare, tradicionalne “Roving Gambler.” Kad su, cetiri pjesme kasnije, posegnuli za elektricnim gitarama, iz publike se cuo povik “Juda!” Ali cule su se i rijeci - “plug it in!”

No, sve je to bilo blago u usporedbi s Dylanovom mrgodnom pojavom. Dylan je, prica James O’Brien, “prvo trazio da se s pozornice skine znak NEWPORT FOLK FESTIVAL, pod kojim svi drugi ponosno nastupaju. On je nastupio pred golim zidom…”

O’BRIEN: “Na pozornicu je izasao pod maskom……Bio je svijeze obrijan i kratke kose vecer ranije, za nastupa u Worcesteru, u Massachussettsu, ali u Newportu se pojavio s kosom do ramena (perikom), ispod bijelog kaubojskog sesira, neurednom i gotovo komicnom bradom (umjetnom)….Pubici se nije niti jednom rijecju obratio….” (Iza Dylana vidno je bila postavljena zlatna statua, mozda je publiku htio podsjetiti da je ipak dobitnik Oscara!)…..”S tradicionalnom, jos, ‘Roving Gambler,’ ton koncerta je bio odredjen - necemo vidjeti Boba Dylana iz 1965, necemo vidjeti ni Boba Dylana iz 2002. Vidjet cemo nekoga potpuno razlicitog, nekoga tko istrazuje, pokusava saznati sto to znaci vratiti se na mjesto koje je postalo tako mitologizirano otkako je zadnji puta na njemu nastupao. Ocekivali smo da ce koncert mozda zapoceti s ‘Maggie’s Farm,’ kao 1965, ili da ce mozda, s akusticnom gitarom, solo nastupiti, da ce ljudima pruziti neku vrstu ‘odstete’ za zlocin koji, zapravo, nikad nije bio pocinjen…”

“Ni najcijenjeniji medju glazbenim novinarima ne smatraju taj koncert 1965. godine tako spornim kakvim su ga mediji napravili…Nije to bilo tako da se Dylan “ustekao,” a svijet zgrozio na elektricni zvuk iz Newporta….Vecina vjeruje da je to bila kombinacija sljedecega – ozvucenje je bilo doista grozno, nastup prekratak, a u kulturi i glazbi tog vremena odvijale su se mnoge promjene, dijelom zahvaljujuci Beatlesima, dijelom Rolling Stonesima, dijelom Dylanovom interesu za taj i takav glazbeni format….Sve to zajedno neke je razocaralo, ali mnogi su jednostavno bili ljuti zato sto nisu mogli dobro cuti!”

“Treceg kolovoza 2002, nakon sto je odsvirao onu prvu tradicionalnu,” rekao je James O’Brien, ”Dylan je nastavio s nizom svojih klasicnih skladbi…..Like a Rolling Stone, Desolation Row, Times They Are A-Changin’……..ali ih je dramaticno promijenio – melodiju je zadrzao, ali sve je drugo izmijenio. I nekoliko svojih novih je otpjevao, s albuma nagradjenog Grammyjem, i onda, bas kao i 1965, neki su bili razocarani, frustrirani. Ono sto je Dylan htio reci bilo je to da je ocekivati stare pjesme i stare forme – nerealisticno za ocekivati. Da je ono sto se dogadja SADA vaznije od onoga sto se dogadjalo TADA. Neki su koncert i napustili, bas kao i ’65. Ali za one koji su ostali, njih vise od 10 tisuca, gledati i slusati Dylana, na tom teskom, ponekad i NE-glazbenom putovanju, bilo je fenomenalno iskustvo, fenomenalan dogadjaj – shavtiti da umjetnik jos uvijek zivi, u kreativnom smislu rijeci. Da vas prvo odgurne od sebe, a onda ponovno k sebi prizove, i da taj proces stalno ponavlja.

Bio je to fantasticni psiholoski dogadjaj za promatranje….ako je semiotika nastupa, njegov jezik, ono sto vas zanima. Gledati Boba Dylana kako s ocekivanjima publike manipulira,” tako je svoje utiske s nedavnog koncerta u Newportu iznio James O’Brien. Za Boba Dylana i njegov band, sve je to bila folk-glazba, duboko ukorijenjena, prava, mjesana Americana. Glazbeni kriticar New York Timesa, Jon Pareles, pise:”Bob Dylan i njegov band sami su po sebi cinili – folk-festival. Razliku izmedju “unplugged” i “plugged in”, izmedju folka i rocka, nije potrebno bilo ciniti. Sa svojom glazbom davno vec ‘osvecenom’, Mr. Dylan je samo nastavio dalje….Negdasnji se heretik, trijumfalno vratio u Newport,” Pareles je zakljucio.

Dylanov koncert u Newportu, protekao je bez ijedne pjesme o 11. rujnu! U intervjuu casopisu “Rolling Stone,” jos u studenom prosle godine, Dylan je, citirajuci Sun-Tzua, iz njegove knjige “Umjetnost ratovanja”, rekao:” Kad ne poznajete ni neprijatelja ni sebe, podleci cete svakoj bici.” A onda dodao:” Stvari ce se morati promijeniti. Jedna od onih koja se mora promijeniti? Ljudi moraju izmijeniti svoj unutrasnji svijet!”

“Pjesme o 11. rujnu, Dylanu to nije potrebno,” rekao je James O’Brien. Jer, 11. rujan nije otkrio neke strasne nove probleme, samo nove i strasne permutacije starih….A o njima je Dylan govorio i na albumu “Love and Theft”, pripremanom prije 11. rujna, izdanom bas tog dana. O’BRIEN: “Pogledate li samo malo dublje u tekstove pjesama na tom albumu, naci cete svu silu rijeci upozorenja i utjehe, tako bi svaki umjetnik uvijek trebao…..zanimljivo je usporediti njegov ‘Love and Theft’ s intelektualno bombasticnim ‘The Rising,’ Brucea Springsteena….Mislim da ljudi opcenito odbijaju, da ne zele “koncept-albume” o tim dogadjajima….Za Dylana bi tako nesto bilo potpuno strano.…,” rekao je James O’Brien.

Dylan je svoju jasnu poruku, tim albumom, vec bio uputio: “Brod mi se u dijelice razbio, i tone brzo; U otrovu se davim, bez buducnosti sam i bez proslosti; ali srce mi nije klonulo, lako je i slobodno; Nista do ljubavi nemam za sve one koji su dosad plovili sa mnom….”

XS
SM
MD
LG