U proteklih nekoliko godina, zvijezde američke zabavne scene sve češće dolaze u Washington promicati ciljeve i teme za koje se zalažu. Taj je trend možda kulminirao putem rock pjevača Bona, koji je proveo deset dana u Africi s ministrom financija Paulom O'Neillom, promičući otpisivanje dugova zemalja trećeg svijeta.
U svibnju 1962, Marylin Monroe je predsjedniku Johnu Kennedyu otpjevala rođendansku Happy Birthday, Mr. President… 1992, kandidat za predsjednika Bill Clinton svirao je saksofon u televizijskoj emisiji Arsenio Hall Show...
Fascinacija između washingtonskih političara i holivudskih zvijezda postoji još od dvadesetih godina prošlog stoljeća. Ron Brownstein, politički analitičar dnevnika Los Angeles Times, često piše o vezama između političke i zabavne scene.
"Hollywood je već u svojim najranijim danima našao načina da sudjeluje u politici. 1920., još u doba nijemog filma, Al Johnson je angažirao filmske zvijezde u predsjedničkoj kampanji Warrena Hardinga. U prvom svjetskom ratu, vlada je za promicanje svojih obveznica upotrijebila Charlieja Chaplina i Douglasa Fairbanksa. To je vjerojatno bilo prvo političko korištenje zvijezda zabavne scene. Tijekom tridesetih, obje su stranke imale sljedbenike u Hollywoodu. Sve otada Hollywood je duboko angažiran u politici."
Jak utjecaj televizije na politiku
Tijekom četrdesetih, holivudske zvijezde poput Humphreya Bogarta i Lauren Bacall nisu željele držati govore na političkim skupovima, već su smatrale da politici mogu doprinijeti svojim glamurom.
No, lov na komuniste na zabavnoj sceni tijekom pedesetih privremeno je unio jaz između Hollywooda i Washingtona. Prema riječima Rona Brownsteina, tek su se tijekom šezdesetih zvijezde poput Marlona Branda počele nuditi da istupaju u ime određenih ciljeva, kao što su recimo građanska prava.
Jaz između show biznisa i politike potpuno je nestao kada je političke kampanje počela pratiti televizija. Veza između medija i politike postala je još jača 1960. godine kada je televizija po prvi put prenosila predsjedničke predizborne debate između republikanskog kandidata Richarda Nixona i njegovo demokratskog protivnika Johna Kennedya.
Ron Brownstein smatra da je televizija vrlo brzo počela utjecati na političare. Televizija je od političara tražila da se ponašaju kao glumci. Istovremeno, televizija je razotkrila poluistine i kontradikcije u govorima političara, a ljudi su to primijetili.
"Ljudi su počeli sumnjati da vlada možda ne govori istinu o Vijetnamu, o skandalu Watergate i rasnim nemirima. Javnost je izgubila povjerenje u vladu" - objašnjava gospodin Brownstein.
Zvijezde utjecajnije od političara
Dok su političari padali u nemilost, holivudska scena je cvjetala. Glumci više nisu bili pod kontrolom moćnih studija, pa su konačno mogli javno izražavati svoja mišljenja. Matthew Felling, direktor Odjela za medije pri washingtonskom Centru za medije i odnose s javnošću, ističe da se javnost više identificira sa zvijezdama, nego s političarima.
"Zvijezde znatno više kontroliraju javno mišljenje nego političari. Emocionalno su bliži publici od političara, koje mnogi smatraju hladnima. Dakle, ukoliko zvijezde ostvare vezu s publikom i s političarem na emocionalnoj i političkoj razini, mogu znatno pomaći ostvarivanju ciljeva za koje se zalažu."
Evo i jednog primjera takvog zalaganja – pjesma We are the World iz 1985. koja je okupila istaknute glazbenike u borbi protiv gladi u Africi. Iako možda u zalaganju bogatih i moćnih za siromašne i obespravljene nema ništa posebno novo, angažiranje zvijezda na socijalnim ciljevima svakako je dostiglo do sada neviđene razmjere. Rijetko prođe tjedan da neka holivudska zvijezda ne posjeti Kongres, u pratnji kamera i mikrofona.
Julia Roberts zalaže se za borbu protiv neurološkog oboljenja Rettovog sindroma; Richard Gere ustao je u obranu Tibeta, a Michael J. Fox je vodeći borac za zaštitu privatnosti. Goldie Hawn pozvala je Kongres da učini više na zaštiti ljudskih prava u Kini. Zvijezde – kako se čini – strašno žele biti shvaćene ozbiljno. No, koliko bi ih ozbiljno trebalo shvatiti? – pita se Matthew Felling.
"Zvijezde treba shvatiti ozbiljno, upravo zato jer su zvijezde, jer privlače pažnju medija kada god se pojave pred mikrofonom. Čak i ako ne znaju o čemu govore, mediji će ih pratiti, a zatim će ih pratiti i javnost."
Može li Backstreet Boy govoriti o geologiji?
No, situacija se možda ipak donekle mijenja. Kevin Richardson iz pop sastava Backstreet Boys nedavno je svjedočio pred jednim senatskim odborom o Zakonu o čistoći vode. Senator George Voinovich iz Ohia poslije je kazao: “Pa to je šala – misliti da taj svjedok može članovima Kongresa Sjedinjenih Država podastrijeti informacije o važnom geološkom pitanju.” Došlo je do prave male medijske katastrofe, iz koje su obje strane izišle donekle oštećene.
Profesor političkih znanosti na sveučilištu Brown i koautor knjige “Celebrity Politics – Slavni u politici” Darrell West smatra da se svjedočenje člana Backstreet Boysa može tako lako odbaciti.
"Zvijezde zapravo nisu stručnjaci ni za jedno pitanje. No, imaju moć privlačenja pažnje. Tako da se uglavnom pokušavaju najprije same upoznati s nekim pitanjem, a zatim postati njegovo “javno lice”, zato jer to novinari žele."
U Gani Paul O'Neill impresivniji od Bonoa
Američkog ministra financija Paula Oneilla na nedavnom putu po Africi pratio je irski rocker i dugogodišnji aktivist Bono, koji je pokazao da neke zvijezde ipak znaju mnogo o pitanjima za koja se zalažu. To je priznao i ministar O'Neill, koji je nakon njihovog sastanka dugog gotovo sat i pol, kazao: “On je ozbiljan čovjek i zna mnogo”. Zrakoplov kojim su putovali po deset afričkih zemalja bio je pun novinara i snimatelja, koji vjerojatno ne bi pratili ministra O'Neala samog. Nije čak bilo niti važno da su mnogi stanovnici Gane i Etiopije bili više impresionirani posjetom visokog američkog državnika, nego Bonom, za kojega nikada nisu čuli.
Lako je ismijavati potrebu političara za divljenjem i potrebu zvijezde za poštovanjem. No, ukoliko rock zvijezda poput Bona može privući pažnju svjetske javnosti na težak ekonomski položaj Afrikanaca i ukoliko američki ministar može pokazati da Sjedinjene Države to pitanje shvaćaju ozbiljno, onda bi obostrano koristan savez Hollywooda i Washingtona mogao biti koristan i za društvo u cjelini.