Predsjednik George Walker Bush uključio je Iran, zajedno s Irakom i Sjevernom Korejom, u osovinu zla. Podržavajući teroriste i pokušavajući nabaviti oružje za masovno uništavanje, ove zemlje prijete miru u svijetu. One isto tako prijete vlastitim narodima kršeći njihova osnovna prava. U slučaju Irana, kako je rekao predsjednik Bush, “nekolicina neizabranih guši nadu iranskog naroda da će živjeti u slobodi.”
Od revolucije 1979, iranskom vladom dominira ekstremističko šiitsko muslimansko svećenstvo. Ajatolah Ali Hamnei kontrolira iranske oružane snage, snage unutarnje sigurnosti i pravosuđe. Uz to, kako je istaknuo State Department u svojem najnovijem izvještaju o stanju ljudskih prava u svijetu, “paravojne dobrovoljačke snage, poznate kao basidži, i skupine nasilnika, poznate kao Ansar-e Hezbolah – Pomoćnici Stranke Boga, provode proizvoljne osvete i …fizički prijete prosvjednicima, novinarima i pojedincima za koje se sumnja da se bave proturevolucionarnim aktivnostima.”
Mohamad Hatami izabran je za predsjednika 1997, nakon predizborne kampanje u kojoj se zalagao za reformističku političku platformu. Tada su se pojavile nade da Iran mogao ublažiti svoju represivnu politiku. Nade su, dapače, porasle kada su reformistički kandidati na parlamentarnim izborima 2000. osvojili premoćnu pobjedu. Međutim, malo se toga promijenilo, čak i nakon što je predsjednik Hatami na izborima u lipnju prošle godine osvojio još jedan mandat. Dapače, kako je rečeno u izvještaju State Departmenta, “represija protiv reformatora, uključujući parlamentarce, nastavljena je, a prema nekim izvještajima, čak je i pojačana.”
Oblici kršenja ljudskih prava od strane iranske vlade uključuju proizvoljna uhićenja, pogubljenja bez suđenja, nestanke, široko korištenje mučenja i kazne kao što su bičevanje i kamenovanje. Iranska vlada ograničava slobodu govora, okupljanja i udruživanja. Tijekom protekle dvije godine, vlada je zatvorila gotovo sve reformistički orijentirane listove, te je podigla optužnice protiv onih koji su izražavali ideje koje se smatraju suprotnima ortodoksnom uvjerenju onih na vlasti.
Iranska šiitska muslimanska teokracija znatno ograničava vjersku slobodu. Bahainima je u potpunosti oduzeto pravo da prakticiraju svoju vjeru, dok su kršćani, Židovi, zoroastrijanci i čak muslimani-suniti izložni različitim stupnjevima maltretiranja, a ponekad i nečem gorem.
Iranski čelnici već predugo uskraćuju iranskom narodu njegova osnovna prava. Iranski glasači opetovano su izrazili snažnu želju za reformom. Vrijeme je da se te težnje ostvare, a ne da ih nekolicina onih koji nisu bili izabrani na izborima i dalje guši.