Bio je jedan od najvecih americkih pjesnika, bio je “glas” crne Amerike u vrijeme kad su mogucnosti te Amerike bile vrlo ogranicene, a glad i zelje –beskrajne.
I don’t dare start thinking in the morning/I don’t dare start thinking in the morning/If I thought thoughts in bed, them thoughts would bust my head/So I don’t dare start thinking in the morning/I don’t dare remember in the morning/Don’t dare remember in the morning/If I recall the day before, I wouldn’t get up no more/ So I don’t dare remember in the morning….
“Ne usudim se ni poceti razmisljati ujutro/Ne usudim se ni poceti razmisljati ujutro/Kad bih u krevetu misli mislio, glavu bi od njih izgubio/I zato, ne usudim se ni poceti razmisljati ujutro/Ne usudim se sjecati ujutro/Ne usudim se sjecati ujutro/Jer sjetim li se prijasnjeg dana, ustati vise necu nikada/I zato, ne usudim se sjecati ujutro…….
Cijelog svog zivota, Langston Hughes je bio fasciniran jazzom, muskarcima i zenama koji su jazz svirali, jazz pjevali, jazz stvarali. Za Hughesa, savez sa jazzom bio je potpuno logicna stvar. Od svojih je najranijih dana njime bio okruzen. Fletcher Henderson, Louis Armstrong, Duke Ellington, Bessie Smith...njih je mali Langston slusao u kuci svoje bake, uz koju je i odrastao, u mjestu Lawrence, u drzavi Kansas.
Drustveni uvjeti koji su utjecali na radjanje jazza, bile su i snage koje su oblikovale dobar dio Hughesove poezije cija originalnost upravo i lezi u njenom spoju s afro-americkim puckim idiomom i sa jazzom i bluesom. Neke od Hughesovih pjesama cak i slijede standardnu ritamsko-harmonijsku strukturu bluesa. Album “Weary Blues”, to najbolje i ilustrira. Hughes ga je, uz glazbu Leonarda Feathera i Charlesa Mingusa, snimio potkraj 50-ih godina. No, istoimenu zbirku poezije, svoju prvu, Hughes je izdao jos 1926. Pjesme za nju Hughes je i napisao za citanje uz glazbenu pratnju u slavnim klubovima Harlema tog vremena. Hughes je, naime, Kansas vec bio napustio i preselio u New York.
Zivom zajednicom koju je zatekao u Harlemu, bio je potpuno ocaran. U njoj ce i provesti dobar dio svog zivota. Washington ce u Hughesovom zivotu takodjer odigrati vaznu ulogu. I mnogi drugi gradovi, kako Amerike tako i svijeta, narocito Evrope i Afrike, ali Harlemu ce se uvijek vracati i biti kljucna licnost pokreta poznatog pod imenom “Harlem Rennaissance”, pokreta koji je cvijetao u razdoblju izmedju prvog svjetskog rata i teske gospodarske krize, pokreta koji je bio rezultat masovne migracije Crnaca s agrarnog Juga na industrijski Sjever, pokreta koji je obuhvatio i glazbu i knjizevnost i kazaliste i umjetnost...pokreta u cijoj su se srzi, uz Hughesa, nasli i drugi crnacki umjetnici - spisatelji poput Zore Neale Hurston i Williama Edwarda DuBoisa, slikara Aarona Douglasa, majstora jazza Dukea Ellingtona.
U Harlemu, Langston Hughes se potpuno predao jeziku, glazbi i obicnom svijetu koji ga je nastanjivao. Ponosan na svoje nasljedje, Hughes je crnacku duhovnu pjesmu, blues i jazz uzeo kao osnovu svom pjesnickom izrazu. Pisao je, kako je sam govorio, “da bi objasnio i osvijetlio polozaj Crnaca u Americi.” Njegovi su prijatelji govorili: “Nitko tako ne uziva biti Crnac kao Langston Hughes.” Humor, duhovitost, izdrzljivost, strpljivost i vjeru svog naroda, Hughes je rijecima slikao izvanredno vjesto. Sam cesto predmet diskriminacije i segregacije, ostajao je nepokolebljiv u svojoj odanosti ljudskim pravima. Njegova dobro poznata obrana crnackih pisaca bila je tipicna:”Mi, mladji crnacki umjetnici koji sada stvaramo, kanimo svoje individualno, tamnoputo “ja” pokazivati bez straha ili srama. Ako se Bijelcima to svidja, i nama je drago. Ako ne, nije vazno. Mi znamo da smo lijepi. Ruzni, takodjer.”
Crnac sam, taman kao noc sto je tamna, taman, kao ponori moje Afrike….
MOJ NAROD
Noc je lijepa,
I lica mog naroda,
Zvijezde su lijepe,
I oci mog naroda,
Sunce je lijepo,
Lijepe su i duse mog naroda.
CRNAC GOVORI O RIJEKAMA
Znam rijeke:
Znam rijeke stare koliko i svijet i starije no
sto je krv koja kola ljudskim zilama.
Moja dusa duboka je kao rijeke.
Kupao sam se u Eufratu kad zore su mlade bile
Kraj Konga kolibu sagradio, ona uspavljivala me
Nil vidio, piramide nad njim gradio
Pjev Mississippija cuo kad je njime Abe Lincoln do New Orleansa sisao, i njegova blatna njedra vidio kako se na suncu u zlato pretacu.
Znam rijeke:
Stare, tamne rijeke.
Moja dusa duboka je kao rijeke.
JA, TAKODJER
Ja, takodjer, pjevam Amerika.
Tamniji brat, ja sam.
Mene salju u kuhinju, da jedem
Kad gosti dodju,
A ja se smijem.
I dobro jedem,
I sve vise jacam.
Sutra,
Za stolom bit cu
Kad gosti dodju.
Usuditi se nitko nece
Meni reci,
“U kuhinji jedi”,
Tada.
K tome jos,
Vidjet ce kako sam lijep
I bit ce ih sram -
Ja, takodjer, pjevam Amerika.
Za svog 65 godina dugog zivota, odnosno 40-ak godina koliko je proteklo od izdavanja njegove prve zbirke poezije pa do njegove smrti, 1967, Langston Hughes je bujice rijeci pisao – 16 knjiga poezije, dva romana, tri zbirke pripovjedaka, cetiri toma “dokumentarne” proze, 20 kazalisnih djela, djecju poeziju, musicale i opere, tri autobiografije, desetke radio i televizijskih scenarija i bezbroj novinskih clanaka. I na engleski prevodio pjesnike drugih zemalja, od Senegalca Leopolda Senghora do Spanjolca Federica Garcije Lorce.
Walt Whitman i Carl Sandburg bili su njegovi najveci utjecaji. On sam, bio je inspiracija i mentor mnogim mladim piscima, americkim crnackim, ali i mnogim drugima, izvan Amerike. Bio je jedan od dominantnih glasova americke knjizevnosti 20. stoljeca i mozda njen najutjecajniji crnacki pjesnik.
Glas “bezglasnih”, narodni pjesnik, Langston Hughes svoju je poeziju i prozu koristio da bi promicao jednakost, prosvjedovao protiv drustvenih i rasnih nepravdi. Imao je sposobnost da kaze ono sto je lezalo na dusama milijuna ljudi.
Pisao je o crnoj Americi, slavio afro-americku kulturu, ali Langston Hughes pripada svakome tko je spreman slusati.