Propast kompanije Enron - za koju izvješća posebnih komisija krive ponajviše direktore kompanije - u očima američke javnosti samo je još više pogoršala već ionako jaku razočaranost poslovnom etikom američkih kompanija. Jedno nedavno ispitivanje javnog mnijenja pokazalo je da 79 posto Amerikanaca smatra da direktori velikih kompanija svoje vlastite interese pretpostavljaju onima svojih uposlenika i dioničara.
To, međutim, ne znači da su sve kompanije pohlepne i posluju u sivoj zoni knjigovodstvenog zaobilaženja zakona, bez njegovog izravnog kršenja. Dapače, slažu se poznavaoci prilika, većina kompanija ne posluje na takav način. U različitim trenucima u američkoj povijesti, neke su kompanije čak poduzele dramatične korake kako bi pokazale korporacijski altruizam.
Poznat je primjer kompanije Diamond Match. G. 1910, ta je kompanija nabavila patent za prve neotrovne šibice. Taj se proizvod smatrao toliko značajnim po zdravlje javnosti da je tadašnji predsjednik Taft apelirao na kompaniju da se dobrovoljno odrekne patentnog prava i stavi recepturu neotrovne šibice u javnu uporabu. Unatoč tome što se time odrekla ogromnog potencijala za zaradu, kompanija Diamond Match je upravo to i učinila. Dapače, svoje je uposlenike slala drugim proizvođačima šibica da ih nauče proizvodnom procesu.
Konkurentnost na tržištu i svoj dugogodišnji uspješni opstanak ta je kompanija pronašla u drugim vidovima svog poslovanja. Nakon mnogo desetljeća, stručnjaci su ustanovili da upravo primjer te kompanije pokazuje kako se ostaje i opstaje u biznisu dugi niz godina. Njezino je financijsko poslovanje uvijek bilo besprijekorno, a poslovna etika nešto čime su se ponosili svi njezini uposlenici, od direktora na niže. Štoviše, promatrajući poslovanje onih američkih kompanija koje su tijekom stotinu ili više godina uspijevale uredno, svake godine, isplaćivati dividende svojim dioničarima, pokazalo se da su im svima bile zajedničke upravo te dvije osobine: profesionalna etika i kristalno čisto knjigovodstvo.
Nisu niti svi direktori orijentirani samo na vlastite plaće. Najbolji primjer za to je Warren Buffet, jedan od najuspješnijih investitora u Americi i svijetu. On dobiva plaću od samo 100 tisuća dolara godišnje, premda mu je netto financijska "težina" negdje oko 36 milijardi dolara. Isto tako, on i danas živi u istoj kući koju je kupio još na početku svoje poslovne karijere.
Za ove posljednje recesije, neki drugi poznati direktori smanjili su svoje plaće. Recimo, Michael Eisner, direktor kompanije Disney, - koji je u prošlosti često bio na meti kritičara zbog svoje ogromne plaće - svoju je plaću u 2001.-voj smanjio na milijun dolara sa 12 i pol, kolika je bila prethodne godine. Direktor kompanije modne odjeće Gap, Millard Drexler svoju je plaću smanjio za 30 posto, a bonus, na kraju godine, za 2 i pol milijuna dolara.
No, američki su direktori još uvijek sjajno plaćeni. Prošle je godine, prema podacima časopisa Forbes, najveću plaću u Americi primio direktor kompjuterske kompanije Dell, njezin osnivač Michael Dell - 236 milijuna dolara! Slijedi direktor financijske korporacije Citigroup, Sanford Weill sa 216 milijuna, pa direktor kompanije Time Warner, Gerald Levin sa 164 milijuna dolara. IBM-ov direktor, Louis Gerstner Jr. na 6-tom je mjestu sa 103 milijua, a Appleov, Steven Jobs, na devetom sa 90 milijuna. Kad smo već kod te svojevrsne rang liste, kažimo da je direktor Enrona, Jeffrey Skilling, sa svojom plaćom od 84 milijuna dolara na desetom mjestu.
Kako pokazuju ove brojke, jaz između plaća direktora i uposlenika velik je, a i dalje raste. G. 1973, naprimjer, tipični direktor je imao 45 puta veću plaću od tipičnog radnika. Danas, taj je omjer negdje oko 1 : 500. Za usporedbu, u Japanu, direktori zarađuju 20 do 30 puta više od najlošije plaćenih radnika, a u Evropi odnos je 1 : 40.