Ove bi godine, 15. sijecnja, bio 73 godine star. Imao je samo 39 kad se njegov zivot ugasio, u atentatu, 4. travnja 1968. U Memphisu, u drzavi Tennessee. Dan prije, svoje je suradnike i pristase uvjeravao da se smrti ne boji. Vrha planine, rekao im je, vec se domogao i s druge strane vidio Promised Land, Obecanu zemlju. Ako njemu ne uspije do nje doci, NJIMA sigurno hoce.
Danas, vise od 30 godina kasnije, “obecana zemlja” ponekad je jednako daleka kao sto je i prije bila. Ali u srcima onih koji se bore da zivim odrze nasljedje covjeka, koji im je o njoj, “obecanoj zemlji”, govorio, luc nade i dalje gori. Godine 1986, odluceno je da njegov rodjendan bude i savezni praznik. Vise od tri desetljeca proslo je otkako je glas karizmaticnog vodje, dr. Martina Luthera Kinga, usutkan, ali poruka njegovih nadahnutih govora jos uvijek odjekuje americkim krajobrazom. Kingova je tekovina jedinstvena i monumentalna – na vidjelo je iznio americke rasne predrasude i zakonske nejednakosti te zemlji dao viziju buducnosti, zajednicke, ujedinjene buducnosti. Zacetnik pokreta za gradjanska prava, arhitekt strategije nenasilja, zagovornik pasivnog otpora segregaciji, King je kasnije postao i glasnogovornikom siromasnih jednako kao i ugnjetavanih i sluzio kao uzor aktivistima diljem svijeta.
Martin Luther King rodjen je 1929, u Atlanti, u drzavi Georgia. Otac mu je bio svecenik, majka uciteljica. Godine 1944, King je krenuo na koledz, sa zeljom da studira medicinu ili pravo. Pod utjecajem vjerskog celnika Benjamina Maysa, King postaje aktivan u crkvi, a ulaskom u NAACP (National Association for the Advancement of Coloured People), Nacionalnu udrugu za napredovanje i promicanje Crnaca, organizaciji osnovanoj 1910, upoznaje se s radovima Hegela, Thoreaua i ponajvise Mohandasa “Mahatme” Gandhija. Tri godine kasnije, 1947, King se vraca u Atlantu i pridruzuje ocu, kao njegov asistent, u lokalnoj baptistickoj crkvi – Ebenezer Baptist Church. Svoj doktorat kasnije ce i dobiti iz teologije, na bostonskom sveucilistu.
Po vjencanju sa Corettom Scott, 1953, King postaje pastorom jedne baptisticke crkve u Montgomeryju, u Alabami, i tu susrece svoju sudbinu, u liku crnacke svelje Rose Parks. Umorna nakon jednog dugog radnog dana, ona odbija svoje sjedalo na autobusu ustupiti bijelcu, kako je to gradska uredba nalagala. Rosa Parks je odmah uhicena, a sudjenje zakazano za 5. prosinca 1955. Za isti je dan King organizirao bojkot gradskih autobusa u Montgomeryju – 75% njihovih korisnika bilo je crnacko. Kingova poruka njima glasila je:”Budete li prosvjedovali hrabro, ali casno, i s krscanskom ljubavlju, buduce ce generacije povjesnicara govoriti ‘Zivio je tamo jedan veliki narod – crnacki narod – koji je u zile civilizacije ubrizgao novo znacenje i dostojanstvo.’” Bojkot je trajao 382 dana, zavrsio desegregacijom gradskih autobusa Montgomeryja, a Kingovoj sintezi krscanskih nacela, Thoreauove politicke agitacije i Gandhijeve taktike nenasilne konfrontacije donio prvu potvrdu, prvu pobjedu.
U kolovozu 1963, pjevajuci nesluzbenu himnu pokreta – “We shall overcome”, cetvrt milijuna aktivista za gradjanska prava, svih boja koze, okupilo se u Washingtonu, pred Memorijalnim spomenikom Lincolnu, kako bi culo dr. Kinga u jednom od najslavnijih i najdirljivijih govora, onom nezaboravnom, pravom remekdjelu njegove retorike… “Sanjam….da ce jednoga dana bratstvo medju ljudima postati stvarnost. Sanjam…da ce jednoga dana, na crvenim brdima Georgije, sinovi negdasnjih robova i sinovi negdasnjih robovlasnika, sjesti za isti stol, stol bratstva. Sanjam…da ce jednoga dana moje cetvero male djece, zajedno sa svom drugom bozjom djecom, zivjeti u zemlji koja ce ih cijeniti i o njima prosudjivati na temelju njihova karaktera, a ne boje njihove koze…” Svoj govor, dr. King zavrsio je rijecima: “Konacno, slobodni… konacno, slobodni! Hvala svemogucem Bogu, konacno smo slobodni!”
Tim je svojim govorom, Martin Luther King Americi postavio izazov kakav joj, do tada, nikad jos nije bio postavljen – da ispuni obecanja vlastite Deklaracije o neovisnosti.
Godinu dana kasnije, 1964, obecanje je, na papiru, bilo ispunjeno, usvajanjem prvog prijedloga zakona o gradjanskim pravima, onog koji brani diskriminaciju na javnim mjestima. Potpisivanju, od strane predsjednika Lyndona Johnsona, bio je nazocan i dr. King. Zajedno s onim drugim zakonom koji ce biti usvojen 1965, zakonom o pravima glasovanja, otvoren je put crnackim zakonodavcima, crnackim gradonacelnicima, crnackim odgojiteljima… Jednakost i pravda jos nisu bili u cijelosti postignuti, kao sto ce Crne pantere istaknuti nekoliko godina kasnije, ali put je barem bio otvoren i vazan napredak na njemu vec ostvaren.
Te iste, 1964, godine, 35-godisnjem Martinu Lutheru Kingu dodjeljena je Nobelova nagrada za mir, kao priznanje njegovoj organizaciji bojkota u Montgomeryju, njegovom osnivanju organizacije Southern Christian Leadership Conference, koja je okupila i ujedinila nekoliko nenasilnih skupina za gradjanska prava, kao i Kingovim opetovanim, rjecitim pozivima na mirno rjesavanje sukoba, cak i onda kad se, za onih drugih prosvjeda, u Birminghamu, takodjer u Alabami, sam nasao iza zatvorskih resetaka. Govoreci o svojoj filozofiji Akademiji u Stockholmu, dr. King je rekao:”Covjek mora razviti, za rjesavanje svakog ljudskog sukoba, nacin koji ne prihvaca osvetu, nacin koji odbacuje svaku agresiju, svaku odmazdu. Temelj tom nacinu mora biti – ljubav!”
Neprijatelja, King je imao isto koliko i prijatelja. Direktor FBI-ja, J. Edgar Hoover, bio je jedan od njegovih najljucih protivnika i, s ciljem da Kinga diskreditira, Hoover je organizirao zestoku kampanju. Buduci da se King odmah izjasnio PROTIV rata u Vijetnamu, nazvavsi ga “moralnim zlom”, FBI ga je smatrao velikom prijetnjom i opasnoscu. A i neki medju crnackim vodjama nisu se slagali s Kingovim zagovaranjem nenasilja. Kingov odgovor njima, bio je:”Ako covjek nema nista za sto misli da je vrijedno umrijeti, onda mu nije vrijedno ni zivjeti!”
Svojim pristasama, King je bio stalni, neiscrpni izvor inspiracije. Prosirivsi svoj fokus, u medjuvremenu, i na one siromasne, dr. King je, pocetkom travnja, 1968, stigao u Memphis kako bi pruzio svoju podrsku lokalnim strajkacima. U govoru 3. travnja, njima je i uputio one rijeci:”….vrha planine vec sam se domogao, i s druge strane vidio obecanu zemlju….” Navecer iduceg dana, 4. travnja, dok je stajao na balkonu sobe motela Lorraine, u Memphisu, pogodio ga je metak koji je na njega ispalio James Earl Ray.
Senator Robert Kennedy objavio je tuznu vijest, tuznu za sve Amerikance, tuznu za sve miroljubive ljude svijeta – umro je Martin Luther King. Prvo bol i nevjerica, a onda neredi u vise od stotinu americkih gradova.
Upitan kako bi volio da ga drugi pamte, dr. King je, u jednom govoru 1968, rekao:”Ako me zele pamtiti samo kao dobosara, neka kazu onda da sam dobovao za pravdu, dobovao za mir. Sve ostalo, bit ce potpuno nevazno…”