Događaji od 11. rujna uvelike su utjecali na predsjednički mandat predsjednika Busha. On, naime, završava 2001. godinu kao čelnik nacije povezane tragedijom i odlučnošću da – prema njegovim riječima – “ispravi veliko zlo.” Naša izvjestiteljica iz Bijele kuće Paula Wolfson izvještava da gospodin Bush počinje 2002. godinu sa snažnom podrškom javnosti dok predvodi rat protiv terorizma.
20. siječnja 2001. godine George Walker Bush stajao je pod zdanjem američkog Kongresa na Capitol Hillu polažući predsjedničku prisegu. Gospodin Bush preuzeo je predsjedničku dužnost nakon jednih od najkontroverznijih izbora u američkoj povijesti. U svom prvom govoru naciji kao predsjednik, gospodin Bush je pokušao započeti proces liječenja političkih rana. "Amerika nikada nije bila ujedinjena krvlju, rođenjem ili zemljom. Ono što Amerikance povezuje su ideali koji nas uzdižu iznad našeg podrijetla, interesa i pokazuju nam što to znači biti građanin."
U slijedećim mjesecima bilo je uspona i padova kako na vanjsko-političkom tako i na planu unutarnje politike. Na domaćoj sceni, novi predsjednik je tražio – i dobio - od Kongresa usvajanje zakona o smanjenju poreza. Na polju vanjske politike, predsjednik se suočio s ranim izazovom kada se američki zrakoplov za elektronsko izviđanje sudario s kineskim borbenim zrakoplovom nakon čega je bio prisiljen spustiti se na kineski teritorij.
"Naneseno nam je veliko zlo"
Kada je predsjednik Bush otputovao na Floridu, 10. rujna, kako bi istaknuo svoje prioritete na polju unaprijeđenja obrazovnog sustava, činilo se da se situacija podjednako dobro i mirno odvijaju na polju vanjske i unutarnje politike. Međutim, sutradan, dok je bio u posjetu jednoj osnovnoj školi, neočekivano mu je prišao predstojnik njegovog Ureda i šapnuo mu nešto u uho. Predsjednikovo lice se smračilo dok je odlagao pripremljeni govor. "Danas nam se dogodila nacionalna tragedija. Dva zrakoplova udarila su u Svjetski trgovinski centar u terorističkom napadu na našu zemlju" - izjavio je neposredno nakon primitka te vijesti predsjednik Bush.
Nacionalno jedinstvo na koje je pozvao na dan svoje inauguracije, postalo je 11. rujna stvarnost izgrađena na srušenom betonu i savinutom metalu Svjetskog trgovinskog centra te na nagorjeloj pukotini na Pentagonu. "Naneseno nam je veliko zlo. Pretrpjeli smo veliki gubitak. Ali u našoj žalosti i ogorčenosti pronašli smo naš cilj i trenutak."
Bitka na više bojišnica
To je bio odlučujući trenutak kako za zemlju tako i za predsjednikov mandat. On je predvodio zemlju u žalosti, dok je planirao akciju protiv odgovornih za terorističke napade. 7. listopada predsjednik je izašao pred televizijske kamere i priopćio javnosti da su američki i britanski zrakoplovi započeli bombardiranje talibanskih i terorističkih ciljeva unutar Afganistana. "Sada se vodi zajednička bitka na više bojišnica. Nećemo posrnuti, nećemo se umoriti, nećemo se pokolebati i neće se dogoditi da ne uspijemo”.
Kritičari koji su ranije dovodili u pitanje sposobnost predsjednika Busha da obnaša predsjedničku dužnost sada su u najvećem dijelu ušutjeli. Jedan višegodišnji politički analitičar kazao je da je predsjednik Bush iznenada “izrastao” u predsjednika. Drugi su pak kazali da je iskazao vještinu istodobnog nošenja s krizom i vođenja rata kakvu je malo tko očekivao.
"Danas smo drugačija zemlja..."
Dojmljiv trenutak dogodio se početkom studenoga kada se predsjednik obratio policajcima, vatrogascima i djelatnicima hitne pomoći u Atlanti te im govorio o promjenama kroz koje je prošla nacija. Opisujući ih, predsjednik je ujedno govorio i o evoluciji njegovog predsjedničkog mandata. "Danas smo drugačija zemlja od one 10. rujna. Žalosniji i manje naivni, snažniji i ujedinjeniji, a u nošenju s daljnjom prijetnjom, odlučni i hrabri."
Nekoliko dana kasnije predsjednik je otputovao u New York kako bi se obratio Glavnoj skupštini Ujedinjenih naroda. To je bila njegov četvrti posjet tom gradu od 11. rujna. Svaki put on se osvrnuo na jedinstvenu ulogu koju ima kao predsjednik. Otišao je do ostataka Svjetskog trgovinskog centra kako bi pružio utjehu…na sastancima s poslovnim čelnicima i školskom djecom usmjerio se na oporavak, slavio je život s Njujorčanima na utakmici bejzbola, te je, naposljetku, kao predstavnik svoje zemlje stao na svjetsku scenu. “Nalazimo se u dvorani posvećenoj miru” rekao je, “u gradu ranjenom nasiljem, u zemlji koja je postala svjesna opasnosti”.