Potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživaju između Europske unije i Hrvatske, danas u Luxembourgu, označit će početak nove faze odnosa dvaju partnera i Hrvatskoj će donijeti konačno sređene veze s Unijom.
Hrvatska na to čeka od dana njenog osnivanja, a najbliže im je bila kada je 1995. godine gotovo ispregovarala sadržaj Sporazuma o suradnji, no on je suspendiran radi događanja nakon operacije “Oluja”. Pregovori o Sporazumu nikada nisu obnovljeni, a EU je potom lansirala svoj proces stabilizacije i pridruživanja, čijim je dijelom postala i Hrvatska.
Sporazum će stupiti na snagu tek kada ga ratificiraju parlamenti 15 drzava – članica EU i, naravno, Sabor. Do tog trenutka – ratifikacija traje i do dvije godine – prazninu će popuniti dva dokumenta, Privremeni sporazum o trgovinskim i ostalim pitanjima, te usvajanje zajedničke Deklaracije o političkom dijalogu.
Od ponedjeljka se odnosi EU i Hrvatske odvijaju temeljem ovih dokumenata, čime Hrvatska ulazi medju Unijine partnere, dobiva status – za sada – potencijalnog kandidata za ulazak u Europsku Uniju i izglede da u doglednom vremenu, vjerojatno iduće godine, zatraži primanje u Uniju - što zavisi uglavnom od Hrvatske i njene sposobnosti prihvaćanja europskih uzusa, brzine reformi i, uopće, normalizacije koja se u ovom slucaju moze nazvati i europeizacijom.
U nedjelju kasno navečer na briefingu jedne velike članice Unije uoči danasnjeg zasijedanja Ministarskog vijeća bilo je naglašeno da Hrvatska još neće podnijeti zahtjev za članstvo. Potpisi ne donose dramatične promjene, dokumenti su tek početak dugačkog puta kakvog su zemlje srednje Europe otpočele prije desetljeća i dobar ga komad već prosle.
Potpisujući Sporazum, Hrvatska se doslovno obavezuje na reforme. U za Uniju posve novoj generaciji sporazuma, Hrvatska je tokom pregovora uspjela unijeti dosta detalja koji su i na papir stavili i obavezu Bruxellesa da sve zemlje regije tretira po vlastitim zaslugama i dosezima, a ne kao cjelinu.
Razlike ekonomske, političke i sigurnosne situacije u tim su državama naglasile njihovu različitost. Osnovna je oznaka da su sporazumi za zemlje JI Europe sadržajem veoma slični klasičnim sporazumima EU i ostalih kandidatskih zemalja i jedina je prava, kvalitativna razlika da je jugoistoku dodan set uvjeta vezan za uspostavljanje dobrosusjedskih odnosa i da je odrednica o “potencijalnoj kandidaturi” nejasna, što Bruxellesu ostavlja prostor za političko manevriranje u slučaju novih napetosti u regiji.
Za Hrvatsku, države jugoistočne Europe, jednako i za ostale kandidate ipak vrijedi isto pravilo: integracijski proces napreduje samo i isključivo ispunjavanjem uvjeta.