Prekjučer je Žalbeno vijeće haaškog Tribunala za ratne zločine oslobodilo je odgovornosti Zorana, Mirjana i Vlatka Kupreškića koji su odmah oslobođeni, te snizilo kazne Vladimiru Šantiću i Dragi Josipoviću. Drasticna izmjena prvostupanjske odluke moze se tumaciti i kao poruka suda da je pravda dostizna i da se ona nece provoditi temeljem iskaza krivih svjedoka, namjestanjem dokaza ili, jednostavno, jer je uzmanjkalo dokaznog materijala. U slucaju revizije ahmicke optuznice suci koji su donijeli prvostupanjsku presudu nece osjetiti posljedice njenog odbacivanja kao ni tuziteljstvo kome je Zalbeno vijece nabrojilo dosta propusta. Ipak, ne iskljucuje se mogucnost da se unutar Tribunala potegne pitanje odgovornosti pojedinaca u Tuziteljstvu za nespretnu, lose sastavljenu optuznicu, no za sada je to samo spekulacija.
Nadoknada za godine provedene u zatvoru?
Sto se osoba oslobodjenih optuzbe tice, njihov je status interesantan u slucaju odluce li traziti nadoknadu od Tribunala. Takav aranzman nije predvidjen Tribunalovim pravilnikom ali je ostavljena mogucnost sporazuma s predstavnicima UN-a. Odvjetnici trojice Kupreskica vec su najavili ovu mogucnost. Osobe koje su davale krive izjave mogu takodjer biti kaznjene radi “uvrede Suda”. Sankcije su predvidjene ukoliko se salju lazni svjedoci, mijenjaju dokazi ili na bilo koji drugi nacin utjece na ispravnost, tocnost i korektnost iskaza. S ovim ce dijelom Tribunal imati vise posla kada na dnevni red dodje revizija procesa Blaskicu. Da li ce se nesto od navedenog ostvariti, ovisi o spretnosti odvjetnika, cinjenicama s kojima raspolazu ali i o razmjerima “namjestanja” dokaza. U optuznici Ahmici kljuc odgovora tko je najodgovorniji za ovaj zlocin lezi ipak u imenu osobe sa zapecacene optuznice.
Zalbeno je Vijece haaskog Tribunala za ratne zlocine odbacivanjem presude trojici i snizavanjem kazne dvojici osoba optuzenih za masakr stanovnika sela Ahamici stvorilo prostor novim diskusijama. Razlika izmedju prve presude i konacne procjene odgovornosti, kao i cinjenica da je do danas od 13 osoba optuzenih u slucaju Ahmici sedmero oslobodjeno odgovornosti, sve uz prigovore Zalbenog vijeca na racun sadrzaja optuznice i dokaznog postupka, ukazuju da je Tribunal za ratne zlocine usao u zrelu fazu rada kojoj je prethodilo komplicirano i tesko razdoblje uhodavanja u posao.
Tribunal se i do sada suocavao s vlastitim propustima, uvijek ih je priznavao i pokusavao, onako u hodu, pribliziti idealu istinske pravde, kazat ce sugovornici u haaskome kaznenom sudu. Nespretnosti, nedorecenosti, nepreciznosti, ne samo u ahmićkoj optuznici rezultat su nemogucnosti Tribunalovog Tuziteljstva da u prvim godinama rada dodje do konkretnih, kvalitentih dokaza. Kako se stanje na terenu smirivalo, dokazi poceli pristizati a istrazni timovi dobivali strucna pojacanja opce je poboljsanje rada dovelo do kvalitetnijih optuznica.
Primjer koga pravna struka rado istice jeste “hrvatska” optuznica protiv Milosevica. Ona je, poput jos nekih novijih otpuznica Tribunala, veoma konkretna, zasnovana na cvrstim dokazima i ne pati od “djecjih bolesti” od kojih su patili prvi dokumenati sklopljenii u uredima Tuziteljstva. Samim je sucima olaksan posao jer su dobili pojacanja koja im omogucuju koncentraciju na odredjeni slucaj, na sto sve do nedavno nisu mogli racunati.