"Posrcem, padam, ustajem...Teskom mukom nastavljam dalje, ali idem naprijed...Sve sam zeljnija i sve vise i vise se penjem. Nazirem sve siri horizont. Svaka je borba - pobjeda." Tim je rijecima Helen Keller opisala svoj studij na koledzu Radcliffe.
Rodjena u mjestu Tuscumbia, u Alabami, Helen je, nakon teske bolesti, ostala slijepa i gluhonijema kad je bila samo 19 mjeseci stara. Put iz mraka pocela je nalaziti 1887, kad joj je bilo sedam godina. Kao dijete naucila je donekle brinuti se o sebi, ali postajala je i sve svjesnija da njenom zivotu nesto nedostaje. "Ponekad", pisala je Helen kasnije, "stajala bih izmedju dvoje ljudi koji su razgovarali i dodirivala njihove usne. Nisam ih mogla razumjeti, to me je izludjivalo. Micala bih svojim usnama i panicno gestikulirala, bez rezultata. Znala sam biti tako bijesna da bih udarala rukama i nogama dok ne bih pala od umora."
Helen je bila neobuzdano, divlje dijete. Roditelji su je poslali u slavnu bostonsku skolu za slijepe, Perkins Institute, u nadi da ce se tamo naci netko tko ce joj moci pomoci, netko tko ce je moci obrazovati. Taj netko bila je Anne Mansfield Sullivan. Odlucna uciteljica i neocekivano bistra ucenica za samo nekoliko mjeseci komunicirale su jedna s drugom uz pomoc abecede na prste i rudimentarnog rjecnika temeljenog na Brailleovom pismu. Otkriti da se rijeci odnose na stvari, kakvo je to moralo biti okrice za Helen! Nauciti, govoriti jezik onih koji vide, bilo je njeno prvo veliko postignuce, prvi veliki uspjeh. Dokazala je da jezik moze slijepima i gluhima donijeti slobodu. Pisala je: "Knjige su moja utopija. Tu, ne osjecam se uskracenom." A kako joj je tesko bilo svladati taj jezik! U svojoj knjizi Midstream, Helen je pisala kako je frustrirana bila pismom, jezikom za gluhonijeme, kako je nestrpljiva bila i kako gladna za rijecima. A te rijeci, one su donijele kraj izolaciji. Njima, Helen koja nije mogla ni cuti ni vidjeti, komunicirala je sa svijetom zvuka i slike. Mogla se tom svijetu obracati, mogla je u njemu zivjeti. Zbog Helen Keller i taj je svijet morao malo ustupiti, naucio kako popustiti.
Godine 1900, samo 10 godina nakon sto je, uz pomoc Anne Sullivan, naucila svoju prvu rijec, Helen Keller primljena je na koledz Radcliffe i, cetiri godine kasnije, diplomirala s najvisim ocjenama. No, njeno najvece dostignuce doslo je tek po smrti njene pratilje i zastitnice Anne Sullivan, 1936. Helen je zivjela jos pune 32 godine i dokazala da hendikepirani mogu biti neovisni. Upitana jednom kako bi trebalo postupati s invalidima drugog svjetskog rata, Helen je rekla:"Oni ne zele da ih se tretira kao heroje. Ono sto oni zele, to je da zivot nastave normalno, da ih se tretira kao ljudska bica."
U knjizi "The Miracle Worker", Helen je pisala:"Moj rad sa slijepima nikada nije bio u sredistu moje licnosti, mog identiteta. Moje su simpatije uz sve one koji se bore za pravdu." I bila je neumorni aktivist za rasnu i spolnu jednakost, za gradjanska prava, za prava hendikepiranih, za pacifizam i militantni feminizam. Jednom je rekla:"Mislim da je Bog zenu napravio glupom kako bi bila prikladno drustvo muskarcu!" Zbog svojih ljevicarskih ideja i clanstva u Socijalistickoj stranci, FBI i njegov tadasnji direktor J. Edgar Hoover, vodili su o njoj pomni dosje. Cijelog zivota Helen Keller je predano radila za americku organizaciju za slijepe - American Foundation for the Blind, putovala i drzala predavanja u mnogim zemljama svijeta i bila vatreni zagovornik potreba i prava svih hendikepiranih. I ono najvaznije - bila zivi dokaz sposobnosti onih za koje se vjerovalo da ne mogu i da su bespomocni. Njena je glavna poruka bila: "Mi smo kao i svi drugi. Tu smo da zivimo zivot kao i svatko drugi. I u redu je da budemo to sto jesmo." To je znacilo - imamo pravo i slobodu da budemo jednako izvanredni i jednako izuzetni kao bilo tko drugi!
Slijepa i gluhonijema, Helen Keller doktorirala je filozofiju, napisala sedam knjiga, naucila nekoliko stranih jezika. Svladavsi vlastiti, ozbiljan fizicki hendikep, sluzila je drugima kao inspiracija. Promijenila nasu percepciju hendikepiranih i odredila nove granice vida i osjeta.
Umrla je 1968, u Westportu, u drzavi Connecticut, u dobi od 87 godina.
