Linkovi

Muče li uvoznike hrvatskih vina iste muke kao i prije tri godine ili je krenulo nabolje?


Muče li uvoznike hrvatskih vina iste muke kao i prije tri godine ili je krenulo nabolje?
Muče li uvoznike hrvatskih vina iste muke kao i prije tri godine ili je krenulo nabolje?

<!-- IMAGE -->

O tome kako hrvatskim vinima ide na tržištu Sjedinjenih Država razgovarali smo, prije otprilike tri godine, s dvojicom njujorških uvoznika, Danielom Pedisichem i Markom Podkubovšekom.

Ograničeni izbor i količina hrvatskih vina... smiješno visoke cijene... nepostojanje intenzivne i koordinirane marketinške kampanje – za reklamiranje Hrvatske kao tisućljetnog proizvođača vina, za stvaranje imidža hrvatskih vina kao tradicijskog proizvoda, za stvaranje marke nacionalnog proizvoda, jednog konzistetnog brenda... nepostojanje opće vinske politike, kao uostalom ni organizacije koja bi je provodila... nepostojanje tiješnje, profesionalnije suradnje među vinarima, nepostojanje zajedničkog nastupa... gdje je u svemu tome država, koja bi trebala biti zainteresirana... vina imaju potencijala, ali trebaju im neka poboljšanja... i to bi bio sažetak razgovora vođenih s dvojicom njujorških uvoznika, temeljeno na njihovim (do)tadašnjim iskustvima. Prošle su tri godine, muče li američke uvoznike hrvatskih vina iste muke ili se nešto ipak promijenilo otada?

“U smislu kvalitete vina i u smislu naše ponude, sigurno, promijenilo se puno. Mislim da su naši vinari shvatili... probali su neka svjetska vina, imali šansu naučiti puno i mi smo napredovali, kvaliteta je izrasla puno i to je krasno, ali... nemamo dosta i – cijena nije prava,” kaže Krešo Petreković, sommelier, s diplomom WSET-a (Wine and Spirit Education Trust), i vinski savjetnik za VINUM, Marka Podkubovšeka, ali i za mnoge trgovine i restorane na području New Yorka/New Jerseyja, - kupuje za njih, nabavlja i preporučuje vina.

Uz poslovna znanja i iskustva, Krešo, rođen u Hrvatskoj, posjeduje, iz prve ruke, i vinogradarsko/vinarska, jer i sâm je iz obitelji vinara. Uživa poštovanje u vinskim krugovima, radi sa svjetskim vinima, u svakoj prilici promiče hrvatska.

Kvaliteta hrvatskih vina se podigla, idemo nabolje, kaže Krešo, ali i odmah dodaje: “Ne možemo prodavati hrvatsko vino za pedeset, šezdeset dolara nekome tko ga nikad prije nije probao! U teškoj smo i nezavidnoj situaciji, prodajemo skupa vina u vrijeme kad nitko nema novaca.”

Amerikanci nisu cicije, kako to neki misle, zato što ne daju lako 50 dolara za butelju vina koje im je nepoznato, nepoznato zato što nema promocije, i čije ime je ponekad neizgovorljivo. Za internacionalno tržište ono mora izgledati internacionalno. Suviše informacija na etiketama, predebele flaše, kaže Krešo. “Zbog njih u trgovinama dospijevamo na police s istočnoevropskim zemljama, a to je propast. A tamo nas stavljaju jer naše flaše izgledaju tako.” I zašto “Rajnski rizling,” a ne “Rhine Riesling?” Ljudima ništa ne znači “rajnski.” Tako nešto si može priuštiti jedan Bordeaux ili burgundac. “I zbog etiketa nas trgovci stavljaju pod Rusiju, jer ljudi ni to ne znaju čitati, eto.”

A nisu Amerikanci ni vinske neznalice ili naivčine. “Šminka” ne pali i neće “poludjeti” zato što je vino “iz Hrvatske.” Sami proizvode dobra vina, dostupna su im, na njihovom tržištu, i vina iz cijeloga svijeta, potrošnja vina u Americi veća je no ikada, među potrošačima veliki je broj istinskih konosera. Amerikanci su znatiželjni, žele probati nove stvari, pokazuju i određeni interes za hrvatska vina.

Zahvaljujući informacijama koje su se američkim medijima širile prije par godina postoji sada neko opće znanje o Hrvatskoj, mnogi je sada i asociraju s Mediteranom - vinom, maslinama, načinom prehrane, načinom života... ali nakon onog niza članaka o Hrvatskoj, “nije bilo nikakvog nastavka, nije uslijedio nikakav follow-up s druge strane,” ističe Krešo, a za posao, zna se, on je jednako važan kao i prvi kontakt ili početna informacija. Šteta da se taj povoljan trenutak nije iskoristio za jednu solidnu, pametno osmišljenu i sadržajnu, informativno/obrazovnu i reklamnu kampanju, za poslovniji i agresivniji pristup plasiranju i promicanju hrvatskih vina. Tim više što je i “Zinfandel veza” stara već blizu deset godina! Nije bilo marketinga. Stoga, dati 50-60 dolara za butelju vina od Plavca maloga, pa neka je ono i s njegovih vrhunskih položaja, ili 40 dolara za hrvatsko, točnije dalmatinsko, bijelo... c’mon," komentira Krešo.

“Amerikancima ne treba bijelo od 45, 50 dolara, treba im vino od 20 dolara, možda, maksimalno. Amerikanci danas kupuju vino iz cijelog svijeta i ima tu masu solucija... tako da bi se [u Hrvatskoj] morali više baviti razmišljanjem o tome kako postići višu cijenu sa možda ne nekim tako kvalitetno ezoteričnim vinom.”

Loša strategija, dakle. Ne ide se van, ne iskoračuje se, kao relativna vinska nepoznanica, s najskupljim vinima, po logici – ako je cijena visoka, potrošač će zaključiti da je i kvaliteta nužno primjerena, da vino mora biti “bomba.” Ne nastupa se vani s malom količinom skupog vina, na taj se način ne osvaja veće tržište. Krešo objašnjava da su ta vina i “vrlo komplicirana za masu ljudi, komplicirana po puno pitanja, po cijeni, po okusu... znaju biti suviše čudna i kompleksna za prosječnog potrošača, za njega pomalo divlja, takva vina mogu ići samo na par mjesta.”

Treba, dakle, ići s vinima koja su i po okusu i po cijeni pristupačnija. Zašto? Da bi se veći broj potrošača upoznao s hrvatskim vinom, općenito, preko onih koja su mu po okusu ugodnija, koja ga nisu koštala više od 15 dolara, koja može uspoređivati sa čileanskim, argentinskim, španjolskim vinima, pristupačnima, kvalitetnima, i kad ga takva osvoje, onda će ga zanimati i manji proizvođači, manja, a skuplja proizvodnja, pa će lakše dati onih 40, 50 dolara i za butelju vrhunskog hrvatskog vina. Imaju i imat će ta vina svoje mjesto, ali treba led probiti i potrošače osvojiti “ulaznim” vinima ili, kako to na engleskom zovu – “entry-level” vinima, “gateway” vinima.

VINUM, s kojim Krešo radi, pokušava to s vinom Lirica Plavac mali. “Lirica u dućanu košta 16, 18 dolara, to je veliki pomak za nas,” veli Krešo, ali i upozorava - “još uvijek imate lijepi Malbec za 10 dolara!”

Plavac će, daje na znanje Krešo, uvijek biti “flagship” u hrvatskoj “vinskoj floti,” uvijek će biti “glavni” u hrvatskoj vinskoj proizvodnji, “on će se polako razvijati, to je naša autohtona sorta, moramo s Plavcem ići dalje, po njemu nas u Americi poznaju, oni koji nas poznaju, s Plavcem smo ipak već nešto napravili u prošlosti, a postoji i ta veza sa Zinfandelom. Plavac će uvijek prezentirati Hrvatsku u najvišem rangu. Ali i teško je, zbog količine kojom raspolažemo. Osim toga, puno je vinara koji rade vrlo različita vina i na vrlo različitom nivou. I treba se maknuti od hrasta, Dalmaciji to nije potrebno, bolja bi bila jednostavna vina! I treba raditi Plavac mali vino koje će biti u rinfuzi, koje neće biti Vranac, koje neće biti iz Hercegovine, nego će biti Plavac mali mlado vino koje će se piti kao nekakav Beaujolais. Jednostavna vina, ali konzistentno dobra. I jeftinija. Dakle, ne samo vrhunski Plavci, s vrhunskih položaja, gdje je sorta zahtjevna i skup proces obrađivanja vinograda pa je onda i cijena s razlogom visoka, već i vina od Plavca izvan tih područja, jednostavnija, laganija vina, potrebna za reklamiranje Hrvatske u Americi.”

Nešto kao Plavac Lirica. S juga Dalmacije, svjestan je Krešo, ne mogu se očekivati neke cijene drastično niže, ali, ističe on, sa crnim vinom treba ići, “nečim što će se možda zvati Croatia Red, nekakav cuvée à la Modra frankinja ili Debejan ili Zweigelt. Potencijal je, dakle, Slavonija. U Dalmaciji nema puno mjesta, ali u Slavoniji ima.”

U VINUMU i rade prvo na jednom projektu sa Graševinom iz Slavonije, koja bi trebala biti na cjenovnom nivou sivog pinota iz Italije, s kvalitetom jednog Chardonnaya, iz Francuske.

“To će za nas biti velika stvar jer to će biti vino koje možemo postaviti na svaki stol i reći - evo ga, gledajte, ovo je vino za 10 dolara, koje je iz Hrvatske, iz male države, i koje se može nositi s bilo kojim vinom, ima jedan okus i profil na nivou bilo kojeg svjetskog vina. Toga još nemamo za sada.”

Još uvijek, dakle, ne postoji hrvatsko vino koje je na američkom tržištu popularno, još uvijek ne postoji hrvatska “vinska posjetnica.”

“Brending, to mi ne možemo raditi za državu, mi smo prodavači vina. To mora doći direktno od države, to mora biti legitimna reklama, nešto što ima inicijativu na nivou, da se nekome može vjerovati, da netko ili nešto iza toga stoji. A ono što mi radimo, to vam je promocija Hrvatske na državnom nivou, ali bez države. Tako nećemo dospjeti nigdje. Bez podrške vinara, države. mi ovaj posao radimo iz ljubavi, iz hobija, i trošimo, na promociju hrvatskih vina, svoje novce! Mi čak moramo sami kupovati i uzorke!!! Nemamo ni kvalitetnog promidžbenog tiskanog materijala. Male firme, kao naša, ne mogu snositi takve troškove. Uzmite u obzir ovo – ja moram prodavati kašetu bijeloga po veleprodajnoj cijeni od 350 dolara, restoran će mi kašetu naručiti jedanput u tri mjeseca. To nije ništa. Da ne govorim o tome koliko sam vremena utrošio u nazivanje, moljenje, preklinjanje, donošenje vina, trošenje vina za kušanje, itd., itd.”

Drugim riječima, nekolicina koja uvozi i promiče hrvatska vina daleko je od toga da bude etablirana (osim toga, da bi preživjeli moraju imati glavni posao u raznim drugim područjima), etablirana nisu ovdje ni imena proizvođača, hrvatska vina, protivno nekim uvjerenjima, nisu etablirana, a nije ni Hrvatska kao vinorodna zemlja. Nema za to podrške, nema plana i programa. Nema zajedničkog djelovanja i nastupa. Nema na vodećim vinskim izložbama i degustacijama onih iz Hrvatske koji bi na takve događaje trebali dolaziti, da bi se situacija upoznala, tržište ispitalo i ocijenilo i onda kod kuće mjerodavno diskutiralo i promidžbenu kampanju osmišljavalo.

Kotač, istina, ne treba ponovno izumiti, uhodani primjeri, vrlo dobri modeli, već postoje – oni Austrije, Španjolske, Slovenije, zemalja koje smatraju da su im turizam i vino, zajedno, jedan od glavnih prihoda. “I da će on s godinama rasti, jer raste, u Americi, i potrošnja vina. Potrebno je,” naglašava Krešo, “napraviti jednu masivnu kampanju u Americi, da se barem za nas zna. Da možemo reći da imamo potporu države, jer to ima više težine, to ima pravog utjecaja. Moramo imati nekoga iza sebe, onda ćemo moći dalje.”

Za uspjeti u Americi, da bi se promoviralo Hrvatsku kao vinsku zemlju, dodaje on, “potrebno je zajedno raditi, moraju se svi mobilizirati, udružiti energiju za potpunu promociju, treba surađivati, jer premali smo da si možemo dopustiti da NE budemo povezani, i vinari međusobno i država s njima i turistička predstavništva, svakako i diplomatska, njihovi ekonomski odjeli, i mi koji uvozimo i pokušavamo plasirati ta vina, nas nekoliko ne može biti tako uspješno kao što bi država, ona treba raditi na imidžu, jer ni slučajno još nismo “main course,” glavno jelo, nego samo ona kriška kruha servirana na stolu s malo putra... a država bi trebala i nekako subvencionirati vinogradare i vinare, regulirati kvalitetu vinograda, dati priliku vinarima da mogu kupovati više zemlje koja nije obrađena ili koja nije u pravim rukama, pa da na vrhunskoj lokaciji ne sjedi - vikendica!”

“Ja pozivam sve vinare, ako hoće napraviti nekakav pomak u svijetu i u Hrvatskoj, da se udruže, da pričaju zajedno, takva mogućnost postoji, to sam čuo od njih, treba doći zajedno nekakvoj svijesti, taj pomak mora doći od nas. Pomak s jednim internacionalnim stilom vina koje će još uvijek biti hrvatsko, predstavljati Hrvatsku. Pomak što se tiče marketinga. Pomak što se tiče boca i etiketa. I onda smo naprijed deset godina.”

U nastavku, razgovaramo i sa Cliffom Ramesom, sommelierom u hotelu Plaza, koji je, u želji da promiče hrvatska vina, pokrenuo vlastiti web site – winesofcroatia.

XS
SM
MD
LG