<!-- IMAGE -->
Salingerovo najslavnije djelo njegov je jedini objavljeni roman – “Catcher in the Rye”. Glavni lik, sedamnaestogodišnji Holden Caulfield, zamišlja polje raži koje završava na litici. Na polju raži - djecu u igri. I sebe kao nekoga tko svako dijete hvata ako se, u igri, suviše približi litici. On na tom polju guste raži želi biti čuvar. Holden je metaforički zaštitnik nedužne djece, “hvatač u raži”. “Lovac u žitu.”
No, i Holden je pogrešno čuo i upamtio stihove one pjesme Roberta Burnsa – “Comin’ Through the Rye.”
Salingerov roman bio je pogled na svijet očima mladog, buntovnog Holdena Caulfielda. Prazan, materijalistički svijet koji Holdenu pruža obilje materijala za razmišljanja o tome što čini pravog, iskrenog, nepokvarenog čovjeka, a što običnog foliranta (“phony,” ključna riječ romana). Holdenu najdraža osoba njegova je desetogodišnja sestra, Phoebe, s kojom jedino i dijeli svoju maštariju o polju raži. Nju Holden želi i zaštiti od odvratnog i nemoralnog svijeta odraslih.
Priča o tinejdžerskom angstu, mladenačkoj tjeskobi, o tome što znači biti mlad i osamljen i izgubljen. Priča s kojom su se poistovjećivali tinejdžeri diljem svijeta. S tim njenim temama - nevinosti, mašte, otuđenosti, identiteta, pripadanja. Od objavljivanja, 1951. godine, knjiga je, prevedena na sve glavne svjetske jezike, diljem svijeta i prodana u 65 milijuna primjeraka. I makar u Americi punih 20 godina najzabranjivanija knjiga, zbog uvredljivih riječi, seksa, bunta, alkohola, koji se nisu sviđali roditeljima, školama, knjižnicama, “Catcher in the Rye,” Jeromea Davida Salingera, uvijek se odlično prodavao. Godišnje se još uvijek prodaje u oko 250 000 primjeraka.
Čitane su bile, i dobro prolazile, i druge Salingerove knjige – zbirka kratkih priča “Nine Stories”, “Franny and Zooey” i, naravno, njegova saga o obitelji Glass, i makar je tema većine bila ista – svijet je prepun licemjera, stopostotnih foliranata, samo su djeca iskrena - one nikad nisu dosegle kultni status njegovog “Catchera,” priče o odrastanju napisane u vrijeme kad je i Amerika odrastala i koja je svoje mjesto u američkoj popularnoj kulturi brzo i čvrsto zauzela. Ili, kako je Louis Menand pisao u New Yorkeru, uz 50. godišnjicu izdavanja romana, “priče o gubitku i o svijetu koji je krenuo naopako.”
Čovjek koji je reputaciju stekao na temelju samo jednog romana, ali romana koji je postao tako velik i važan dio američkog života, nije mogao dočekati da sâm nestane iz javnog života. Bjegunac od vlastite slave, J. D. Salinger se, ubrzo po objavi romana, povukao u osamu i u njoj ostao do kraja života, gotovo punih 60 godina.
Pobjegao od sjajnih svijetala rodnog New Yorka u malo mjesto Cornish, u šumama New Hampshirea.
“Znaš što bi mogli,” kaže Holden Caulfield svojoj bivšoj djevojci Sally Hayes, u “Catcher in the Rye,” u pokušaju da je uvjeri da bi bilo bolje odseliti negdje sjeverno od New Yorka, na selo, “mogli bismo se sutra ujutro odvesti gore do Massachusettsa ili Vermonta. Predivno je gore, stvarno. Ostat ćemo u bungalowu, u kampu, dok nam ne ponestane love. A kad lova ode, naći ću neki posao i živjet ćemo negdje gdje je potok i sve to. Kasnije, vjenčati se, tako nešto.”
<!-- IMAGE -->
Poput Holdena, i Salinger je htio na selo i kad je, 1953., našao ono što je htio, to nije bilo u Vermontu ili Massachusettsu nego u New Hampshireu. Uz Cornish će uvijek biti vezano njegovo ime baš kao što je Hemingwayevo i Williamsovo za Key West ili za Savannah Berendtovo. Cornish zauvijek pripada Salingeru, čovjeku čija prisutnost je mjesto definirala iako je on sâm činio sve da ne postane dio njega.
U svoj je život, u Cornishu, dopustio pristup samo trima ženama, prvoj supruzi Claire, pa osamnaestgodišnjoj Joyce Maynard, koja je s njim u potpunoj izolaciji provela oko godinu dana i potom napisala “At Home in the World,” imajući vlastite interese na umu kao, uostalom, i Salingerova kćerka Margaret, kad je napisala “Dream Catcher,” te svojoj drugoj supruzi Colleen.
Salinger nije ništa objavio u zadnjih 50-ak godina – prestao je s drugima dijeliti ono što je pisao još 1965., kad je njemu bilo 46 godina – ali pisao je cijelo to vrijeme, neumorno. Rijetki posjetitelji njegova doma i članovi obitelji govorili su o gomilama napisanog materijala. Godine 1974., Salinger je u jednom rijetkom intervjuu za New York Times izjavio: “Čarobna je tišina neobjavljivanja. Tako je mirno. Tako tiho. Objavljivanje je strašno zadiranje u moju privatnost. Lijepo mi je pisati. Volim pisati. Ali pišem samo za sebe, za vlastiti užitak.”
Iako s relativno siromašnim književnim opusom iza sebe, Salingerovo ime ostaje pri samom vrhu najvećih 20. stoljeća. Imao je on svojih kritičara. “lukav, ali pisac prosječnih intelektualnih pretenzija”, “brbljavi pseudo-mistik”, “zakašnjeli pubertetlija”, bile su neke od njihovih ocjena. Većina ga je, međutim, uspoređivala s Markom Twainom, a njegovog junaka Holdena Caulfielda s Huckom Finnom i Salingera zvali “klasikom 20. stoljeća.” Istina vjerojatno leži negdje između svega toga.
Čak su i neprijateljski raspoloženi kritičari bili složni u tome da je roman “Catcher in the Rye,” koji je postao trenutačan bestseller, bio jedna fascinatna, duhovita priča. Utjecajni George Steiner, koji se žalio da je reputacija knjige napuhana, priznao je da je Salinger “s nevjerojatnom preciznošću uhvatio govor i razmišljanje – ritmove mladih,” a pjesnik i urednik Harvey Breit, koji je dao do znanja da “Catcher in the Rye” ne smatra ozbiljnim romanom, ipak ga je proglasio “sjajnim podvigom, djelom dovoljno snažnim i pametnim da čitatelja navede na smijuljenje, tu i tamo da se čak i glasno nasmije.”
Na pedesetu obljetnicu objavljivanja romana “Catcher in the Rye,” književni kritičar Washington Posta Jonathan Yardley pisao je: “’Catcher in the Rye’ jedan je nezgrapan i bolećivo sentimentalan roman, ali, i u to nema nikakve dvojbe – izuzetno popularan i utjecajan. Slutim da je razlog tome krajnja, bezazlena i jednostavna iskrenost kojom je napisan. Moguće manipulativan, ali nikako licemjeran. Bolji pisac, i veći cinik od Salingera, mogao je napisati priču o smušenom, ali zgodnom, privlačnom tinejdžeru, ali njegova bi majstorija i njegovo licemjerje bilo bjelodano i čitatelji bi roman odbili kao nešto lažno. ‘Catcher in the Rye,’ unatoč svim svojim manama, dolazi iz srca – ne Holdenovog, već srca Jeromea Davida Salingera. Rekao je sve što je imao za reći, što možda objašnjava zašto poslije toga nije više rekao ništa.”