Stotine su odlucile putovati autobusima i vlakovima, tog ljeta 1961. godine, bijelci i crnci, zajedno u skupinama. Postat ce poznati kao “Freedom Riders.” Izlozba otvorena pod imenom “Breach of Peace,” Povreda mira, u Centru Skirball, u Los Angelesu, posvecena je sudionicima pokreta. Juznjacka policija i bijesna svjetina pretukli su mnoge, a stotine su tada bile uhicene.
Izlozba prenosi pricu 40 sudionika pokreta, putem fotografija novijeg datuma, i intervjua s njima, kao i davnih policijskih forografija. Fotograf Eric Etheridge nacinio je nove i skupio stare fotografije, napravio intervjue sa 80 sudionika i sve objavio u knjizi pod imenom “Freedom Riders.”
"Prizori su doista izvanredni. Fotografije snimljene u zaru trenutka, kratko nakon uhicenja tih ljudi."
Policijska snimka bjelkinje Jorgije Siegel jedna je od izlozenih fotografija. Jorgia se prisjeca trenutka kad je vidjela prizore na televiziji koji su je i potaknuli da se pridruzi pokretu.
"Gadjenje zbog nacina na koji su ljude izvlacili iz autobusa, tukli ih baseball palicama – to je bilo strasno. Nije to izgledalo kao ista sto bi se trebalo ili smjelo dogadjati u ovoj zemlji."
Jorgia Siegel je putovala autobusom iz Kalifornije do New Orleansa, gdje je dobila poduku u nenasilnom otporu prije nastavka puta u Jackson, u Mississippiju. Tamo je bila uhicena i krace vrijeme provela u notornom zatvoru Parchman. Helen Singleton i njen suprug Robert Amerikanci su africkog porijekla. Poput mnogih americkih crnaca zivjeli su na sjeveru zemlje, ali njihovi su korijeni bili duboko na Jugu. I oni su zavrsili u zatvoru Parchman, zbog povrede mira i reda.
Helen se dobro sjeca rasnih restrikcija pod kojima je sama odrasla, a koje je dozivjela i na jednom svom putovanju u juznu drzavu Virginiju.
"Nismo se nigdje mogli zaustaviti jer nismo smjeli jesti ni u jednom od restorana uz put, niti jedan tada nije primao crnce. I to mi je ostalo duboko urezano u sjecanju, kao nesto kroz sto smo morali proci da bi na kraju dosli do nase bake i njene kuce."
Suprug Helen Singleton, Robert, odrastao je u Filadelfiji. Obiteljska ljetovanja na Jugu uvijek su predstavljala dilemu. Njegova je majka odlazila vidjeti svoju obitelj u Juznoj Karolini, ali nikad nije njega sa sobom vodila.
"Govorila bi mi opetovano – ti ne znas kako se ponasati i drzati medju bijelcima koji uvijek zauzimaju superiorni stav, takav bi imali i prema tebi i, normalno, bilo bi im cudno zasto se i ti onda ne ponasas kao sto se moraju ponasati lokalni crnci. Bila je u pravu, vjerojatno bih izazvao neprilike."
Danas, Robert Singleton je profesor ekonomije na Loyola Marymount University u Los Angelesu. Kad je pokret poceo, ranih sezdesetih, on je vec bio aktivist za gradjanska prava i na svom koledzu vodio skupinu pod imenom National Association for the Advancement of Colored People.
"Bili smo vrlo aktivni i odlazak na Jug, aktivno angaziranje u necem za nas relevantnom, bilo je upravo ono sto smo htjeli, svakako nismo zeljeli podrsku pruzati samo iz daleka, prosvjedima."
Sredstva javnog prijevoza trebala su biti rasno integrirana, ali u stvarnosti, ona to cesto nisu bila. Ono sto su pripadnici pokreta “Freedom Riders” zeljeli bilo je desegregirati te sluzbe. Mnogi poput Singletonovih svoj su put zavrsili u Jacksonu, u drzavi Mississippi, i u njegovom zatvoru Parchman, zbog “povrede mira.”
Helen Singleton kaze da se taj izraz – povreda mira, odnosno “breach of peace” - po kojemu izlozba nosi ime, odnosio na nerede koji bi cesto izbijali po dolasku njihovih nenasilnih skupina u mjesta na jugu Sjedinjenih Drzava. Zatvor je, kaze njen suprug Robert, bio strasno iskustvo..
"Ona zveka zatvaranja vrata za vama imala je prizvuk neceg trajnog i konacnog i to bi svakog uzdrmalo. Shvatili biste tog trenutka da kljuca za van nema, vrata su za vama bila zatvorena pritiskom prsta na dugme i nije bilo izlaska."
Strategija Freedom Ridersa je i bila – maksimalno napuniti zatvore, zagusiti cijeli sistem i privuci paznju na svoju stvar, time pridonijeti sirenju pokreta za gradjanska prava. Njihova se strategija pokazala uspjesnom. Do studenog 1961. savezna je komisija za medjudrzavni promet i trgovinu izdala odredbe prema kojima je segregacija na sredstvima medjudrzavnog prijevoza bila zabranjena.
Zakonom o gradjanskim pravima, 1964. godine, zabranjena je bila i segregacija u skolama, na javnim mjestima i pri zaposljavanju. Mnogi od onih koji su sudjelovali u pokretu “Freedom Riders,” i koje sada mozemo vidjeti na fotografijama izlozbe “Breach of Peace,” nastavili su kasnije sa svojim skolovanjem, nastavili i sa svojim aktivizmom, a sudjelovanje u pokretu navode kao nesto sto je imalo dubokog i znacajnog utjecaja na njihove zivote.
Jorgia Siegel je postala medicinska sestra upravo zato sto je sama osjetila nemoc i neznanje kad je trebalo pruziti pomoc nekim drugima u zatvoru kojima je zdravstvena pomoc bila hitno potrebna. Mnogima je, kaze ona, cijela ta epizoda potpuno promijenila zivot. A Robert Singleton:
"Mnogi Amerikanci africkog porijekla bili su s Juga, njihove su obitelji izgubile posao, izgubile izvor prihoda, izgubile sve sto su imale. Ja sam imao srecu, bio sam postedjen, jer jedno je bilo doci sa nekog drugog mjesta i angazirati se, biti aktivan, a nesto potpuno drugo bilo je za one koji su se angazirali i bili lokalni zitelji, vrlo je tesko probleme rijesavati na svom podrucju, u vlastitoj zajednici."
Izbor prvog crnackog predsjednika, Baracka Obame, godinama nakon njihovih akcija, potaknuo je, kaze Robert Singleton, na neka nova razmisljanja o onim davnim dogadjajima iz 1961. godine.
"Ono sto tada, naravno, nismo mogli znati... gotovo na isti dan kad su nas odveli u zatvor Parchman – 4. kolovoza 1961 – rodilo se dijete koje ce jednog dana postati predsjednikom Sjedinjenih Americkih Drzava. Bio je olicenje onoga za sto smo se mi borili. I to opravdava sve za sto smo se borili i kazne koje smo podnijeli."
Godinama kasnije, i majka Helen Singleton moci ce pricati drugaciju pricu o svom putu u Virginiju: “Mogli smo stati gdje smo htjeli, restorani i moteli nisu vise bili segregirani.”