Godine 1838., Cherokee Indijanci, koji su zivjeli na istoku Sjedinjenih Drzava, bili su nasilno preseljeni na zapad, na podrucje danasnje savezne drzave Oklahoma. Cetiri tisuce Cherokeeja je umrlo na tom putovanju poznatom pod imenom Trail of Tears, Staza suza. Neki su, skriveni u brdima Appalachia, ostali i otada cine istocnu skupinu, Eastern Band of the Cherokee Indians. Prezivjeli su, dakle, kao narod; sada poduzimaju korake i da sacuvaju svoj jezik.
Sestero djece – cetiri djevojice i dva djecaka – sjede na podu pogleda uperenih na njihovu uciteljicu. Starija zena, s dugom, prosjedom i cvrsto zacesljanom kosom drzi u ruci set kartica kakve se cesto koriste u nastavi, u bojama su i na njima posebnim pismom ispisane rijeci. Njeni ucenici uce Cherokee, jezik svojih predaka, jezik koji mnogi od njihovih roditelja, medjutim, nisu znali kad su sami bili djeca.
"Jos uvijek ucim. Cherokee je za mene drugi, strani jezik," kaže Renissa Walker, koja vodi program za cuvanje jezika, povijesti i kulture istocne skupine Cherokee Indijanaca. "Jezik je vrlo, vrlo tezak. Cherokee ima puno glagolskih vremena i nacina, puno konjugacija, tj. sprezanja, a promjenom intonacije mijenja se i znacenje rijeci i recenice."
Cherokee jezik ima i jedinstveno pismo od 85 znakova, svaki predstavlja jedan slog. Pismo je sastavio Cherokee po imenu Sequoyah; Cherokee narod prihvatio ga je 1825. godine.
Kao i Renissa Walker tako i Michell Hicks, poglavica Istocnih Cherokeeja, jezik svojih predaka uci tek sada: "Moja baka ga je tecno govorila. Moj otac se donekle sluzi njime i nas je naucio neke rijeci i izraze. Znam dosta toga, ali ne govorim jos dobro."
Poglavica Hicks je ucenje Cherokee jezika i uveo kao jedan od prioriteta njegove zajednice. Procjenjuje se da medju 14 000 Istocnih Cherokeeja oko tri stotine njih jezik govori tecno. Većina ih je mlađa od 5 ili iznad 50 godina starosti, kao primjerice majka Renisse Walker, Myrtle Driver.
"Mislim da je znanje Cherokee jezika najvazniji dio naseg identiteta. Kad govorim svojim jezikom, govorim iz srca. Kad govorim engleskim, govorim odavde," kaže Myrtle i pri tome prstima pokazuje na svoje sljepoocnice. Njeni baka i djed, koji su je i odgojili, nisu joj dopustali da engleski govori kod kuce. Njena kcerka Renissa odgojena je u bjelackoj obitelji. To je tada, priznaje Myrtle, bilo najbolje i za nju i za njenu kcerku.
"Da bih ja mogla nastaviti sa skolovanjem, morala sam je dati na posvajanje, bilo joj je u toj obitelji dobro i daleko je bolju naobrazbu dobila nego da je tu ostala," kaže Driver.
Zakonom iz 1988. godine indijanskim je narodima dopusteno otvaranje i vodjenje kockarnica na njihovim rezervatima i zaradom od njih uvelike je poboljsano i skolovanje indijanske djece. Veliki dio profita koji Istocni Cherokeeji ostvaruju svojom kockarnicom ide upravo u programe obrazovanja, ukljucujuci programe ucenja njihovog jezika.
Kad vidi djecu koja danas uce Cherokee, Myrtle Driver je ispunjena optimizmom za buducnost svog plemena i njegova jezika. Da bi buduci narastaji imali knjige za citanje na vlastitom jeziku, ona je na Cherokee jezik i prevela dio romana Charlesa Frasiera “Thirteen Moons” koji i govori o prisilnoj migraciji Cherokeeja, 1838. godine.
"Frasier je knjigu napisao kao da je bio s nama, kao da je to bio dio njegovog vlastitog iskustva. Pisao je o stvarima koje su se nama doista dogodile. Nasa djeca ce to sto je on napisao moci citati na svom jeziku, kao kad bi baka sjedila kraj njih i pricala im pric," kaže Driver. Moci ce citati iz Frasierove knjige i svojim srcem i svojim umom.