Robert McNamara, negdašnji ministar obrane za kojeg se često govorilo da je bio glavni američki strateg tijekom rata u Vijetnamu, umro je prije nekoliko dana u 93. godini života. O životu čovjeka, čije se ime neizbježno veže uz ovaj rat, podrobnije Meredith Buel:
Robert Strange McNamara je 1961.godine napustio odlično plaćeni posao predsjednika automobilske kompanije Ford te je prihvatio ponudu predsjednika Johna Kennedya da bude ministar obrane. Tu je dužnost obavljao i u vrijeme predsjednika Lyndona Johnsona. Od prvog dana, kada je došao u Washington, njegova zaglađena crna kosa, naočale bez okvira i dotjerana pojava – postali su prepoznatljivi. Rođen u San Franciscu 1916.godine, McNamara je smatran briljantnim studentom na sveučilištu California u Berkleyju. Kasnije je okončao postdiplomski studij na Poslovnoj školi Sveučilišta Harvard. Tijekom Drugog svjetskog rata, služeći u zrakoplovstvu, postao je dopukovnik. Nakon rata, zajedno sa skupinom prijatelja bavio se statističkom kontrolom. Nakon toga je prešao u Ford gdje je brzo stekao reputaciju odličnog menadžera.
Međutim, njegova uloga u ratu u Vijetnamu je ono po čemu ga Amerikanci pamte, jer se smatra jednim od vodećih stratega politike koja je rezultirala smrću 58 tisuća američkih vojnika. Kada je 1964.godine predsjednik Lyndon Johnson ušao u Bijelu kuću, McNamara je bio smatran pristašom rata. Evo jedne njegove izjave iz tog vremena: "Južni Vijetnamci su voljni boriti se. Mi osiguravamo ekonomsku pomoć i vojnu obuku s logističkom potporom. Mi ne nosimo glavni teret u borbama."
Međutim, on je brzo promijenio svoj stav te počeo podržavati što brže i snažnije sudjelovanje Sjedinjenih Država u ratu. Do lipnja 1968.godine u Vijetnamu se našlo oko pola milijuna američkih vojnika. McNamara je, zajedno s ostalim važnim političarima, opisivao takvu situaciju kao „domino efekt".
"Ukoliko komunisti budu kontrolirali Južni Vijetnam, gotovo je sigurno da će svoju kontrolu proširiti diljem Južne Azije, što bi moglo dovesti i do širenja njihovog utjecaja na zapad, sve do Pakistana, odnosno na istok do Filipina, te na jug do Indonezije. Bit će to duga bitka, frustrirajući rat u kojem se može pobijediti."
McNamara je bio ministar obrane sedam godina, duže nego itko na tom mjestu. Bio je ključna figura tijekom kubanske raketne krize sa Sovjetskim savezom. Podržao je propalu invaziju u Zaljev svinja, kada se skupina protjeranih Kubanaca, uz potporu CIA-e, iskrcala na Kubu kako bi svrgnuli režim Fidela Castra.
No, sve do 1995. godine, kada je objavio svoje memoare „Retrospektiva: Tragedija i lekcije iz Vijetnama" – bivši ministar obrane nije priznao neuspjeh politike koju je svojedobno strastveno branio.
"Predsjednik Kennedy, državni tajnik Dean Rusk, ja, te zapovjednik glavnog stožera, svi smo se borili u Drugom svjetskom ratu. Winston Churchill je rekao kako je kasna reakcija Zapada na Hitlerova osvajanja koštala milijune života u tom ratu. Zato smo bili odlučni da ne odgovorimo prekasno na komunističku agresiju 1950-tih i 60-tih…Vjerovali smo da komunisti pokušavaju kontrolirati cijeli svijet. Postojali su i dokazi: u kolovozu 1961.godine Sovjeti su htjeli preuzeti zapadni Berlin, godinu kasnije postavili su nuklearne projektile na Kubu. Tada smo bili jako blizu nuklearnom ratu. U lipnju 1967. godine podržavali su Egipat želeći eliminirati Izrael. Dakle, postojale su prijetnje. No, pogrešno smo ih procijenili na jugoistoku Azije. Nismo bili u pravu."
Negdje 1968.godine McNamara je počeo sumnjati u potrebu da se vodi vijetnamski rat, ali nije uspio uvjeriti predsjednika i tvrdolinijaške savjetnike u Bijeloj kući da vode umjereniju politiku. Zato je podnio ostavku na mjesto ministra obrane nakon čega je bio imenovan predsjednikom Svjetske banke, gdje je ostao narednih 13 godina. U Svjetskoj je banci pokrenuo kampanju protiv siromaštva te uporno radio na što većoj financijskoj pomoći siromašnim zemljama. Ipak, njegovo vijetnamsko iskustvo i utjecaj tog doba i za njega i njegovu obitelj bili su problem:
"U to vrijeme moja je supruga dobila dva, a moj sin jedan čir na želucu. Bilo je to vrijeme velikog pritiska što je i razumljivo jer bio je to problem za kojeg nije bilo rješenja."
McNamara je bio kritiziran zbog toga što nije priznao gporeške počinjene tijekom njegove vijetnamske politike godinama nakon što je napustio Pentagon. Njegovi memoari su objavljeni tek 20 godina nakon pada Sajgona 1975.godine. Izjavio je kako je mislio da je konačno došlo vrijeme da se razgovara o događajima od prije toliko godina.
"Ja i moji suradnici smo mislili da radimo u skladu s američkom tradicijom, načelima i vrijednostima. No, pogriješili smo! Zato mislim da dugujemo budućim generacijama objašnjenje zašto smo to učinili, da se nauče lekcije kako ne bi ponovno učinili iste pogreške. To je cilj ovih memoara."
Robert McNamara je bio inspiracija za, oskarom nagrađen, film Magla rata „The Fog of War" iz 2003.godine u kojem je sugerirano da raniji opis McNamare kao arogantnog i agresivnog tehnokrata nije u skladu sa zabilješkama njegovih odnosa s predsjednicima Kennedyem i Johnsonom. (ZN)