Mnogima je poznata ona priča o mladom Steveu Earleu, country, rock i folk glazbeniku, koji je izjavio: “Townes van Zandt je najbolji skladatelj u cijelom svijetu.Stat ću na stol Boba Dylana, u svojim kaubojskim čizmama, i to kazati.”
Po mišljenju mnogih, Townes van Zandt je i bio, a i ostaje, jedini, najbolji u svijetu.Svakako je bio jedan od najvećih country i folk umjetnika svoje generacije.Kultni umjetnik, majstorski pripovjedač, pjesnik, autor nekih od najboljih pjesama u kanonu folk-countryja,klasika poput Pancho and Lefty, To Live Is to Fly, Lungs, Mr. Muddy and Mr. Gold, If I Needed You, No Place to Fall, koje će u svoje repertoare uvrštavati mnogi, od Willieja Nelsona i Merlea Haggarda do Norah Jones, a sâm će biti inspiracija još većem broju glazbenika – od Neila Younga i Lylea Lovetta, do Emmylou Harris i Dixie Chicks i – Boba Dylana i Stevea Earla.
Van Zandt, međutim, nije nikada imao velikog komercijalnog uspjeha; sâm je više volio nastupati po barovima i pajzlovima, ići od mjesta do mjesta, živjeti u jeftinim hotelskim sobama ili jednostavno na kauču, kod prijatelja.Van Zandt je umro 1997., u dobi od samo 52 godine, uglavnom kao posljedica dugogodišnjeg uživanja alkohola i droga.U glazbenim krugovima, među kolegama, van Zandt je uživao takvo divljenje i štovanje da je koncert održan njemu u čast, u Los Angelesu, par mjeseci nakon njegove smrti, trajao šest i pol sati.
Možda ima i boljih za snimanje albuma s pjesmama Townesa van Zandta, ali nitko, u tome se svi slažu, vjerojatno nema više prava na to od Stevea Earla.
Dvojica su se upoznala u Houstonu, 1972. godine; van Zandtu je bilo 28, Earleu 18 godina.Prijateljstvo se odmah rodilo i van Zandt će Earlu ostati trajna inspiracija; ni u jednoj se fazi svog života, od onog rock-glazbenika do, sada, folk-trubadura, nikad nije previše udaljavao od njega, kao prijatelj ostao je van Zandtu odan do kraja njegovog života.Znao je ponekad i nastupati umjesto van Zandta kad ovome njegova ovisnost to nije dopuštala.Earle je ime svog prijatelja i mentora dao čak i svom sinu – Justin Townes Earle, s kojim na albumu jednostavnog imena – “Townes” – zajedno i pjeva jednu van Zandtovu, Mr. Mudd and Mr. Gold, prenosi, na neki način, baklju mlađemu...
Steve Earle, čija karijera je startala sredinom 80-ih godina i koji je ubrzo dobio naziv “mladog Brucea Springsteena,” iskreno se divio pjesmama van Zandta, vrlo dobro je razumio i njega i demone koji su ga proganjali cijeloga života.Dvojica su imala puno zajedničkoga.Ni Steve Earle, koji se nije htio prilagoditi pravilima Nashvillea, a niti rocka-and-rolla, nije nikada, ni u jednom od ta dva žanra, postigao velikog komercijalnog uspjeha.Ali i on, i među country i među rock publikom, uživa kultno sljedbeništvo.
Obojica su živjela nemirno, obojica tražila idealno tamo, negdje drugdje, jer to nisu nalazili ovdje negdje, i sada.Obojica su živjela na rubu i često padala, i dizala se, do van Zandtovog smrtnog pada.Ni danas 54-godišnji Steve Earle, također dugogodišnji uživalac droga, nije mislio da će doživjeti 40 godina.Ali, evo ga, trinaest godina već “čist” i, unatoč svom političkom aktivizmu koji ga je, zadnjih godina, učinio kontroverznim i vrlo nepopularnim u određenim krugovima, tijekom zadnje je tri godine dao dva od svojih najboljih albuma, za svaki dobio Grammyja, u kategoriji suvremenog folka – g. 2005., za The Revolution Starts Right Now, te 2008., za Washington Square Serenade.
Obojica glazbenika svoje su uzore imala u Bobu Dylanu, u Stonesima i u Hanku Williamsu.Earle, i sâm odmetnik od Nashvillea, još i u Waylonu Jenningsu; van Zandt u Muddyju Watersu, ali i u Čajkovskom i Mozartu.Obojica definitivno uteksaškom bluesmanu Lightnin’ Hopkinsu.I, naravno, Steve Earle u – Townesu van Zandtu.
Na albumu “Townes,” izdanom na indie-etiketi New West, našlo se 15 van Zandtovih dragulja – pjesama o samoći i praznini, nemirima i lutanjima, kajanjima i strahovima, čežnji za toplinom i utjehom, u ljubavi i prijateljima. Izbor naslova odraz je njihovog, Earleovog i van Zandtovog, osobnog odnosa.Gdjegod se van Zandt danas nalazio, jedno je sigurno - Earleovo prijateljstvo ostaje čvrsto i nepokolebljivo.No, ostaje Earle vjeran i sebi, ne odustaje ni najmanje od svog stila, ne pokušava zvučati kao van Zandt, samo prenosi bit Townesa van Zandta.
Neke je van Zandtove pjesme Earle morao naučiti za potrebe snimanja albuma, druge pjeva cijele svoje karijere, poput White Freightliner Bluesa...
“... White freight liner, Won't you steal away my mind, Ah, new mexico ain't bad, lord, And the people there they treat you kind, And the people there they treat you kind, Well, it's bad news from houston, Half my friends are dying, Well, it's bad news from houston, Half my friends are dying, Ah, lord, I'm gonna ramble, Till I get back to where I came, Ah, lord, I'm gonna ramble, Till I get back to where I came...”