Kako je novinarstvo postajalo profesija, ženama je bavljenje novinarskim poslom bilo ograničeno običajima i zakonom; unutar profesije, često su se morale suočavati i s ozbiljnom diskriminacijom. Još u 18. stoljeću, u Americi, bilo ih je više koje su, u gradovima Istočne obale, vodile tiskare, imale u svom vlasništvu novine, bile urednice.
Potkraj 19. stoljeća, žene u Sjevernoj Americi i u Evropi, počele su tražiti pravo da rade i kao profesionalni novinari. Povećane mogućnosti za visoko obrazovanje žena i stvorile su u Americi, krajem 19. stoljeća, novo tržište – i nove poslove – za pisce takozvanih “ženskih vijesti.” Na prijelazu 19. u 20. stoljeće, pokret za žensko pravo glasa dao je još veće mogućnosti ženama da, pod izlikom “ženskih vijesti,” pišu i o drugim temama.
Bježeći od ograničenja koje su im nametale ženske i društvene stranice listova, Nellie Bly, Marguerite Higgins, Ethel Payne i Ida Tarbell ušle su u područja istraživačkog novinarstva, ratnog dopisništva i političkog izvještavanja, za svoj rad dobile nagrade i priznanja, otvorile vrata mnogim budućim novinarkama.
Nellie Bly, pravim imenom Elizabeth Jane Cochran, rođena 1864. godine, u mjestu Cochran Hills, u Pennsylvaniji, bila je, jednog dana 1885. godine, tako razljućena seksističkim člankom u Pittsburgh Dispatchu, pod naslovom “Ženska sfera,” da je odmah poslala ljutito anonimno pismo uredniku. Impresioniran njenim pismom, urednik je stavio oglas u novine, tražeći identitet anonimne osobe, pozvao je da mu se pismom javi. Umjesto da mu svoje ime na taj način otkrije, Nellie se pojavila na njegovim vratima. I dobila ponudu da napiše članak o “mjestu žene u svijetu.”
Elizabeth Jane Cochran ubrzo postaje stalnom suradnicom Pittsburgh Dispatcha, u kojemu, pod pseudonimom Nellie Bly, imenom uzetim iz istoimene, tada vrlo popularne, pjesme (Nelly Bly) Stephena Fostera, piše o društvenim problemima: zaposlenim ženama, tvorničkim uvjetima, reformi zakona o rastavi braka.
G. 1887., Bly seli u New York i dobija posao u listu New York World, listu u vlasništvu Josepha Pulitzera. Simulirajući umobolnost, Nellie Bly ulazi i neko vrijeme provodi u Women’s Lunatic Asylum, na Blackwell’s Islandu, današnjem Roosevelt Islandu, u New Yorku. Rezultat njenog istraživačkog novinarstva, jednog od najranijih primjera istraživačkog novinarstva, bio je exposé užasnog tretmana bolesnica u toj ustanovi za liječenje duševnih bolesnika, ali i reforma skrbi koja je bila provedena nakon njenog kritičkog prikaza. List New York Journal proglasio je Nellie Bly “najboljim novinarem u Sjedinjenim Državama.”
Po smrti supruga, 1905., Bly punih deset godina vodi njegove dvije multimilijunske kompanije. Što je još važnije – za radnike uvodi programe zdravstvene skrbi i opismenjavanja.
Svjetsku slavu smjela i inovativna Nellie Bly već je bila stekla kad je 1889., za New York World, krenula na put oko svijeta u 72 dana i tako “potukla” rekord Phileasa Fogga, lika iz romana Julesa Vernea. Vratit će se još novinarstvu, izvještavati iz Evrope, s istočne fronte, tijekom Prvog svjetskog rata.
Prva žena koja će, 1951. godine, dobiti Pulitzerovu nagradu za međunarodno izvještavanje bila je Marguerite Higgins. Rođena 1920., u Hong Kongu, gdje je njen otac radio za jednu brodarsku kompaniju, Higgins će studirati na Sveučilištu Kalifornije u Berkeleyju i magistrirati novinarstvo na Columbia Sveučilištu. G. 1944., odlazi, za New York Herald Tribune, u Evropu – London, Pariz, potom Njemačku, odakle izvještava o oslobađanju logora Dachau i sa suđenja za ratne zločine u Nürnbergu.
G. 1950., Marguerite Higgins je imenovana šefom dopisništva Tribunea u Tokiju. Ubrzo potom, Sjeverna Koreja pokreće rat protiv Južne Koreje i Higgins, kao jedna od prvih među izvjestiteljima, odlazi na ratište, ali brzo s njega i odlazi, pod naredbom jednog američkog zapovjednika koji je izjavio da ženama na ratištu nema mjesta. Higgins je uputila žalbu njegovom pretpostavljenom, generalu Douglasu MacArthuru, koji u Herald Tribune šalje telegram: “Zabrana na ženske dopisnike iz Koreje ukinuta. Margeruite Higgins visoko cijenjena među profesionalcima.” Bila je to prekretnica za ženske ratne dopisnike. Za svoje izvještavanje iz korejskog rata Marguerite i dobija Pulitzerovu nagradu, dijeli je sa pet kolega, ratnih dopisnika.
Intervjuirat će Franca, Hruščova, Nehrua... osnovati, i biti šefom, moskovskog dopisništva Herald Tribunea. Od 1963., izvještava, za Newsday, iz Vijetnama. Marguerite Higgins umire rano, u 45. godini života, u Washingtonu, od rijetke tropske bolesti od koje se razboljela godinu ranije – 1965., za jednog svog novinarskog zadatka.
Ethel Payne, poznata i kao “prva dama crnačkog tiska,” svoj je novinarski rad spojila s borbom za građanska prava; o pokretu za građanska prava i pisala je tijekom pedesetih i šezdesetih godina.
Rođena 1911. godine, u Chicagu, Ethel Payne je svoj prvi posao dobila 1948., ali ne kao novinarka nego kao hostesa kluba za američke vojnike u Japanu. Jednom novinaru dopustila je da pročita njen dnevnik u koji je zapisivala vlastita iskustva kao i iskustva afro-američkih vojnika. Taj je novinar ponio njen dnevnik natrag u Chicago gdje je afro-američki list The Defender počeo objavljivati njene priče.
Za taj list Ethel Payne je i počela pisati po povratku u Sjedinjene Države, u Chicago, početkom pedesetih godina. Za taj list preuzela je i dopisništvo u Washingtonu, 1953., i izvještavala o nekim ključnim događajima iz pokreta za građanska prava – bojkot autobusa u Montgomeryju, desegragaciju Sveučilišta Alabame, marš na Washington, 1963. godine.
Zbog svojih teških pitanja, i inzistiranja na njihovim odgovorima, uživala je reputaciju agresivnog novinara. Dwighta Eisenhowera je jednom pitala kad planira ukinuti zabranu na kretanje i putovanje crnaca između saveznih država. Predsjednikov ljutiti odgovor da odbija podržavati specijalne interese našao se na naslovnicama listova i pomogao da se građanska prava nađu u središtu nacionalnih debata.
Tijekom 1966. godine, i Ethel Payne je izvještavala iz Vijetnama, o afro-američkim vojnicima koji su bili angažirani u mnogim bitkama. Kasnije će pratiti Državnog tajnika Henryja Kissingera, za njegova posjeta afričkim zemljama. Ethel je umrla 1991., u dobi od 79 godina.
Novinarka i autorica Ida Tarbell, rođena 1857. godine, na sjeverozapadu Pennsylvanije, umrla je 1944. godine, ali njen je rad dokazan kao trajna vrijednost – g. 1999., New York Times proglasio je njenu knjigu “The History of the Standard Oil Company” jednim od 100 najboljih djela američkog novinarstva 20. stoljeća, svrstavši je na visoko, peto mjesto. A 2000. godine, Ida Tarbell je primljena i u National Women’s Hall of Fame.
Potkraj 19. stoljeća, pisala je iz Pariza za listove u Sjedinjenim Državama. I kasnije, kao freelance novinarka, s Pariške mirovne konferencije, 1919., a intervjuirala je i Benita Mussolinija, sredinom dvadesetih godina.
No, njen najslavniji projekt iscrpna je i temeljita istraga nepoštenog poslovanja kompanije Standard Oil i metoda kojima se John D. Rockefeller poslužio u konsolidiranju svoje kontrole nad industrijom nafte. Njegovo će carstvo uzdrmati moćno pero jednog od njegovih nesmiljenih promatrača. Duga serija članaka Ide Tarbell, kojima je, prije više od stotinu godina, otkrila monopolističku praksu Standard Oila, a koji su bili objavljivani u razdoblju od 1902. i 1904. godine, za McClure’s Magazine, bila je izdana, 1904., kao knjiga, na preko 650 stranica.
Ida Tarbell, jedna od prvih u Americi “muckraker” novinara, izraz u međuvremenu zamijenjen onim drugim - “investigative journalists,” istraživačkim novinarima. “The History of the Standard Oil Company” ostaje jednim od ključnih djela u povijesti istraživačkog novinarstva.