Album Kind of Blue, snimljen tijekom ožujka i travnja 1959. godine, u studiju Columbia Records, u New Yorku,i izdan u kolovozu iste godine, nije samo jedno od remekdjela Milesa Davisa, već i jedan od najutjecajnijih albuma u cijeloj povijesti jazza.
Prodan u nešto više od tri milijuna primjeraka, Kind of Blue nije bestseller svih vremena, ali utjecao je na generacije jazz, a i drugih glazbenika i uživa duboko štovanje svih ljubitelja glazbe – jazza, rocka, klasične glazbe i drugih žanrova.G. 2002., Kind of Blue je bio jedan od 50 albuma koje je Library of Congress odabrala za uvrštavanje u National Recording Registry, a 2003. godine, našao se na 12. mjestu liste Rolling Stonea “500 Najboljih albuma svih vremena,” ne samo jazza nego bilo kojeg glazbenog žanra.U cijelom je svijetu priznat kao kriterij u toliko različitih aspekata glazbe, od kompozicije do izvedbe, improvizacije.... Još uvijek se, tjedno, prodaje u nekoliko tisuća primjeraka.
Kind of Blue nije bio samo umjetnički vrhunac za Milesa Davisa nego je univerzalno priznati standard vrsnosti, općenito smatran najvažnijim, definitivnim albumom jazza.
Što je to što Kind of Bluečini povijesnim albumom?Zašto, pola stoljeća već, nailazi na tako široki odaziv?Odgovor, u prvom redu, treba tražiti u jednostavnosti njegovih pet skladbi.Od prve, So What, preko Freddieja Freeloadera, Blue in Green, All Blues, do zadnje – Flamenco Sketches.... Kind of Blue nikad, zapravo, ne mijenja tempo, glazba teče lako, svaka na njemu je sličnog, opuštenog ugođaja, svaka nota ostaje u pamćenje urezana.
“Svaka skladba je klasik, a klasik je i svaki solo,” riječi trubača Randyja Breckera.“Ako ne razumijete ili ne poznajete jazz,” rekao je saksofonist Bobby Watson, koji je album čuo tijekom studija, sedamdesetih godina, “Kind of Blue je idealan uvod u tu vrstu glazbe, zbog ugođaja koji stvara.Ako jazz razumijete i volite, Kind of Blue je idealan album, zbog ugođaja koji stvara.”
Uz album Time Out, s kvartetom Davea Brubecka, te Giant Steps, Johna Coltranea, Kind of Blue često se i preporuča kao uvodni album za slušanje jazza – na svima, glazba je melodijska, opuštena, što improvizaciju čini pristupačnijom, lako razumljivom slušateljima, a da pri tome nisu žrtvovani i izgubljeni umjetništvo ili eksperimentiranje.
“Tako je dobro izbalansiran.Nema jedne suvišne note ni u jednoj skladbi albuma.Stalno mu se vraćate, nikad ga niste siti,” riječi bivšeg urednika Down Beata, sada direktora za programa za studij jazza, pri Sveučilištu Rutgers, Dana Morgensterna.
Kind of Blue, Milesa Davisa, kamen je temeljac “modalnog” jazza, nove Davisove formulacije nastale pod utjecajem knjige pijanista Georgea Russella – Lydian Chromatic Concept of Tonal Organization (1953). Koristeći ljestvice, ili niz ljestvica, za improvizacije, Davisje razbio ustaljene harmonijske okove i stege čime je, u kompoziciji, unio revolucionarne promjene, a glazbenicima dao još više slobode.
Svojim laganim ugođajem i neobičnom ljepotom svoje glazbe, album Kind of Blue privukao je i široke mase, mnoge koji jazz nisu ni slušali, mnoge koji možda nisu niti znali razliku između modalne i akordske ljestvice.Njegova glazba, iako smiona i inovativna, u isto je vrijeme i lako pristupačna. Definitivno je jedan od rijetkih gdje se u potpunosti podudaraju ukusi kritike i publike.Ljubitelji jazza uvijek se i iznova vraćaju albumu, čak i nakon što je svaka njegova nota, svaka njegova nijansa dobro upamćena.
A ako ćemo govoriti o “supergrupama,” onda ona koja je, s trubačem i skladateljom Milesom Davisom, snimila ovaj album, ostaje nenadmašiva.Saksofonisti John Coltrane i Julian “Cannonball” Adderley, klavirist Bill Evans (također klavirist Wynton Kelly), basist Paul Chambers i bubnjar Jimmy Cobb.Kad ih je pozvao na session, Miles je tim glazbenicima dao samo skice kompozicija (sâm je koncept stvorio tek nekoliko sati ranije), u grubim crtama samo objasnio o čemu se radi, i za svaku od potpuno novih skladbi, koje niti jedan od njih nije imao prilike ranije svirati, dao tek kratke upute za improvizacije, sve ostalo bilo je prepušteno spontanosti i instinktu glazbenika.
Tako je nastalo remek djelo zvano Kind of Blue, rezultat, svakako, sviračkog, ali još više jednog kreativnog, estetskog umijeća - set besmrtnih skladbi, u izvedbi izvanrednih glazbenika, okupljenih oko jednog genija, primjer kemije, ponavljaju mnogi, kakva se, valjda, rađa samo jednom u sto godina!A bubnjar Jimmy Cobb, danas jedini preživjeli iz tog banda, reći će kasnije, za album koji će postati prekretnica:“Mislio sam, tada, da je to bio samo još jedan dobar album Milesa Davisa.” I bio je u pravu.Nije tada, prije pedeset godina, postojala niti jedna naznaka njegovog budućeg statusa i značaja.
Da bi obilježila 50. obljetnicu, Columbia Records je objavila luksuzno reizdanje albuma, s dodatnim, alternativnim snimkama, DVD-om i proširenog teksta.San snova za svakog ljubitelja jazza!Jer i originalni Kind of Blue, Milesa Davisa, kamen je temeljac svakoj, bilo kojoj, zbirci jazza.Rapper Q-Tip lijepo je to sažeo:Kind of Blueje kao Biblija, ima ga svaka kuća!