Nada bi mogla biti jedno od najnovijih oružja u borbi protiv depresije. Slijedi izvješće o jednoj studiji koja je nedavno predstavljena na godišnjem skupu Američke udruge psihologa.
Kristin Long svakog dana susreće ljude koji iz raznih razloga gube vid. Ona radi kao dobrovoljac u jednom centru za osobe oslabljelog vida, prvenstveno sa starijim ljudima koji bilo gube ili su već izgubili vid. Mnogi – kako kaže – od nje očekuju da im magičnim štapićem vrati vid. Toga nema, ističe Long, ali ima rješenja. Ova rastom sitna 34-godišnjakinja na prvi pogled ne izgleda kao najbolji izbor za pomaganje onima koji ulaze u novo, vrlo teško razdoblje života. No, prvi pogled može zavarati.
"Kada shvate da sam ja gotovo slijepa čitavog mog života, onda ih moj pozitivni pogled na situaciju obodri i odavde odlaze nasmiješeni. Misle si, ako ona može tako živjeti čitavog života, onda mogu i ja koju – ili koga – je vid služio više od polovice života," kaže Kristin Long.
Kristin Long je u pravnom smislu slijepa. Njezina životna priča, kao i drugih poput nje, ukazuje da bi profesorica psihologije Laura Dreer, sa Sveučilišta Alabame, mogla biti na dobrom putu: ona proučava učinkovitost takozvane terapije nadom.
"Terapija nadom je nešto novo i inovativno, što svakim daljnjim istraživanjem dobiva sve više potvrda. Liječnici često pitaju gdje su znanstveni dokazi u prilog takvog liječenja, no, dokazi s nakupljaju, a mi stalno radimo nove studije," kaže profesorica Dreer.
Dreer predvodi nekoliko studija na tom polju, zajedno s kolegicom Jennifer Cheavens, s Državnog sveučilišta Ohio. Na konferenciji psihologa u Bostonu, te su znanstvenice iznijele rezultate studije koja je pratila 97 starijih osoba, kod kojih je nedavno bio dijagnosticiran nepopravljivi gubitak vida, kao i one koji su se starali o tim osobama.
"Zanimalo nas je kako se nada odražava u njihovim životima. Oni koji su bili puni nade, mnogo su rjeđe patili od depresije i bolje su se prilagodili novim okolnostima života. Zanimljivo je da se pokazala međuovisnost između pacijenata koji su bili pod rizikom od depresije i njihovih skrbnika: potonji su također bili skloniji depresiji," dodaje psihologinja Dreer.
Ustanovilo se da ukoliko su osobe koje se staraju o pacijentima optimističnijih životnih nazora i puni nade, i njihovi su štićenici – osobe koje su nedugo izgubile vid – mnogo pozitivnijeg stava. Nada podrazumijeva posjedovanje ciljeva, kao i želje i plana da se ti ciljevi ostvare. Znanstvenici su mjerili nadu prema ljestvici od 12 stupnjeva, gdje se upitnikom rangira plan, kao i motivacija i snaga da se plan i provede.
"Ako vam se dogodi, recimo, gubitak vida, odjednom se čitav vaš život promijeni; određeni ciljevi i nade u budućnost koje su postojale prije toga sada su onemogućeni. Pitanje je kako brzo i kako dobro ćete biti u stanju ponijeti se s tim izazovom i stvoriti novi set ciljeva i planova," ističe Laura Dreer.
Dreer i Cheavens su ustanovile, pomalo iznenađene, da se nadanje može naučiti. Njihova terapija stoga pacijente uči nadi kao vještini, uključujući identificiranje ciljeva, načine njihova postizanja, te načine vlastitog motiviranja. I dok će nada potrajati čitavog života, terapija nadom je kratkoročni proces s dugoročnim posljedicama, kaže Dreer. Ona i Jennifer Cheavens rade na programu terapije koji bi trajao 12 tjedana.