“Ako je neboder najveća arhitektonska ikona Amerike, onda je jedna mala privatna rezidencija, na jugozapadu Pennsylvanije, njena najgenijalnija,” pisao je nedavno časopis Smithsonian kad je objavio svoj popis mjesta koja treba vidjeti za života. Popis nije dug, dvadeset osam mjesta, u Americi i drugim zemljama. Neka su novinari Smithsoniana, i sami stalni putnici, odabrali kao portale u prošlost pa su na popis uvršteni drevni gradovi ili naseobine - Venecija, Petra, u Jordanu, Mesa Verde, u Coloradu, Machu Picchu, u Peruu...
Druga su djela Prirode – Grand Canyon, slapovi Iguazu, u Brazilu, Mount Kilimanjaro, otočje Galápagos, prašume Amazona... A neka djela čovjeka – njegove građevine i neprocjenjive zbirke umjetnosti - Galerija Uffizi i Louvre, piramide u Gizi, Partenon, Veliki zid u Kini, Taj Mahal u Indiji... Fallingwater, u Pennsylvaniji.
Sa cijelim svijetom na biranje, priznaje Smithsonian, stara maksima “toliko toga za vidjeti, a tako malo vremena,” poprima dodatno značenje. Nečija druga lista možda bi izgledala drugačije. Više od pet milijuna ljudi, iz bliza i iz daleka, posjetilo je Fallingwater otkako je kuća otvorena za javnost, 1964. godine. Već i taj podatak govori nešto o njenoj reputaciji. Frank Lloyd Wright , jedan od najkreativnijih i najinovativnijih američkih arhitekata, eksperimentirao je s novim načinima dizajniranja domova i njihovog integriranja u prirodu. Fallingwater je bio dovršen 1937. godine.
Samo nekoliko mjeseci kasnije, časopis Time stavio je Fallingwater na svoju naslovnicu i proglasio je “najljepšom kućom” koju je Wright ikad napravio. A kreirao ju je, kao ladanjsku kuću, za uspješnog pitsburškog biznismena i osnivača robne kuće Kaufmann, Edgara Kaufmanna, i njegovu obitelj. Kaufmann je izrazio želju da kuća bude podignuta blizu slapova rječice Bear Run. Wright je Kaufmannu dao i više od toga – napravio mu je kuću na slapovima. I Kaufmannu rekao: “Neću da samo slapove gledate, hoću da s njima živite.” Devet mjeseci je Wrightu trebalo da kristalizira svoje ideje. Kad je došao na posjed Kaufmannovih, ono što je prvo primijetio, i odmah duboko cijenio, bili su snažan zvuk slapova, vitalnost mlade šume i dramatični grebeni i stijene.
Devet metara iznad slapova Wright je postavio konzolne betonske terase koje podsjećaju na okolne kamene formacije. Šum slapova, koji se iz kuće ne vide, čuje se u cijeloj kući, ali nikad ne zaglušuje, nikad ne prevladava. Jedna stijena probija kroz dnevnu sobu i služi kao ognjište. Prostorije su male, stropovi niski i vašu pažnju usmjeravaju na ono što je vani, na pejzaž, na prirodu i potiču izlazak na terasu. Prozori se otvaraju, na van, samo na uglovima zgrade; na taj način, plohe stakla su čiste, ništa ne ometa pogled na divljinu oko kuće. Integracija s prirodnim okružjem u svakom je, pa i najmanjem, detalju.
Tamo gdje se staklo susreće s kamenim zidovima, primjerice, nema metalnog okvira, staklo je brtvljeno izravno u kamen. Hodnici, prolazi, stube... bez neke su posebne formalnosti; kuća nema glavni ulaz nego više načina da se u nju uđe i iz nje izađe. Jedne stube vode direktno do vode. Svi ti elementi, zajedno, čine kuću vječnom, organičkom i izvanredno američkom, kaže Franklin Toker, u knjizi Fallingwater Rising: Frank Lloyd Wright, E. J. Kaufmann, and America’s Most Extraordinary House (2003). “Nikad niste vidjeli zgradu koja je s prirodom u tako tijesnom dodiru, s njom u tako savršenom skladu. Nikad niste vidjeli ‘živu’ zgradu, zgradu koja je u stalnom kretanju.”
Kritičar New York Timesa, Paul Goldberger pisao je, 1986. godine: “Kuća koja je rezimirala 20. stoljeće... Njome, Wright je rekapitulirao teme koje su ga okupirale od početka njegove karijere, pola stoljeća ranije... Fallingwater je Wrightov najbolji esej na temu horizontalnog prostora... njegova najsavršenija integracija čovjeka i prirode.” Fallingwater je otvorio jedno novo razdoblje u američkoj arhitekturi i vjerojatno ga s pravom smatraju najznačajnijim djelom ogromnog Wrightovog opusa, jer Wright je i bio, prije svega, arhitekt kuća, ali i najznačajnijim djelom američke arhitekture, vrhuncem arhitekture 20. stoljeća, neki je stavljaju i u sam vrh arhitekture uopće.
Svojom zapanjujućom integracijom zidova od lokalnog kamena, s uporištem u stijenama, i modernim betonskim terasama koje lebde iznad slapova, svojom dinamičnošću, svojom integracijom s prirodom, s godišnjim dobima, Fallingwater je istovremeno i “jedna od velikih kritika modernog pokreta u arhitekturi i jedno od njegovih remek-djela.” I jedina je od svih Wrightovih glavnih kuća u kojoj je unutrašnjost – s umjetničkim djelima i originalnim, Wrightovim namještajem – ostala netaknuta. U vlasništvu Kaufmannovih bila je od 1937. do 1963. godine, kad ju je Edgar Kaufmann, Jr. darovao društvu Western Pennsylvania Conservancy. Ono ju je otvorilo za javnost, kao muzej, 1964. godine.