Oficir i nasmijana djevojka... Geograf... Djevojka čita pismo pored otvorenog prozora... samo su neke od slika jednog od najpoznatijih nizozemskih slikara Johannesa Vermeera koje su nadahnule Timothyja Brooka, istaknutog sinologa i profesora na Oxford University i na koledžu St. John’s, Sveučilišta British Columbia, na pisanje knjige Vermeer’s Hat, Vermeerov šešir. Brookova knjiga, međutim, nije o prelijepim, luminoznim slikama tog umjetnika, mrtvog već više od tri stoljeća, nije o potezima kistom ili svjetlosnim efektima na njegovim platnima, već o - počecima globalizacije svijeta.
Šešir siroka oboda na glavi oficira, na slici Oficir i nasmijana djevojka; porculanska posuda puna voća, na stolu preko kojega je bačena orijentalna prostirka, na slici Djevojka čita pismo pored otvorenog prozora; nekoliko zlatnika i jedan veliki srebrnjak, uz rub stola, na slici Žena s vagom; geografske karte, na slici Geograf.... to su neki od detalja sedam umjetničkih djela, uglavnom Johannesa Vermeera (pet je Vermeera, jedno platno njegovog suvremenika Hendrika van der Burcha, jedan tanjur od Delft porculana) od kojih Timothy Brook polazi u sedam poglavlja svoje knjige. To su slikovni elementi kojima se služi da bi nam prenio svoju priču o povijesnim silama koje se kriju iza tih detalja, priču o pravim počecima globalizacije. Podnaslov knjige Vermeerov šešir i glasi: Sedamnaesto stoljeće i osvit globalnog svijeta.
“Šešir će,” piše Brook, “predstavljati vrata na slici, vrata koja ćemo mi otvoriti.” A koja li nas iznenađenja čekaju iza tih vrata!
Iako u Delftu, rodnom mjestu Johannesa Vermeera, nije ništa ostalo od Vermeera (od 36 njegovih slika, koliko ih je preživjelo, trideset pet je rasuto po galerijama i muzejima od Manhattana do Berlina, a ona ukradena, 1990., iz muzeja Isabella Stewart Gardner, u Bostonu, još uvijek nije pronađena), autor je Delft, i Vermeera, odabrao, kao polaznu točku, iz više razloga. U prvom poglavlju – The View from Delft, Pogled iz Delfta – Brook piše: “Mogao sam za svoju priču odabrati drugo polazište, Shanghai, primjerice, jer moji su me putevi tamo vodili više puta nakon mog prvog posjeta Delftu. Shanghai bi se u potpunosti uklapao u zamisao za ovu knjigu, budući da su Evropa i Kina bile dva pola magnetskog polja interkonekcije o kojoj i govorim ovdje... Delft i Shanghai, ako baš tražimo sličnosti između ta dva grada, imaju zajedničkoga... i jedan i drugi podignuti su na mjestima koja su nekad bila ispod razine mora... Shanghai, međutim, nije imao gradsku bourgeoisie koju je, i za koju je, Vermeer slikao... Imao je i Shanghai svog slikara – najvećeg slikara i kaligrafa svog vremena – Donga Qichanga, koji je udario temelje modernoj kineskoj umjetnosti... Sličnosti između Delfta i Shanghaija možda zvuče površno, kad se u obzir uzmu koje razlike vladaju među njima... Moj odabir Delfta, a ne Shanghaija, ima veze s onim što je u njima ostalo, preživjelo... [U Shanghaiju] prošlost je tako temeljito zatrta. Kolonijalizmom, prvo, zatim socijalizmom, u novije vrijeme – globalnim kapitalizmom; jedina vrata za dinastiju Ming naći ćemo na policama knjižnica... Dong Qichang nije za sobom ostavio nikakve slike Shanghaija, pobjegao je, zapravo, iz njega čim je mogao. Vermeer je ostao kod kuće, slikao ono što je oko sebe vidio. Zato sam Delft odabrao... Već i letimični pogled na njegova platna, otkriva nam svijet stvarnih ljudi okruženih predmetima koji im pružaju osjećaj doma. Zagonetni likovi na njegovim slikama nose tajne o kojima nikad nećemo znati ništa... Vermeer nas uvlači u život buržujske obitelji, u Delftu, sredinom 17. stoljeća...”
Da bi ispričao svoju priču, Brook i ispituje te slike, točnije – predmete na slikama, i traži od čitatelja da postavlja pitanja, razna pitanja. U poglavlju Pogled iz Delfta Brook polazi od Vermeerove slike Pogled na Delft i ispituje onaj dugi krov na lijevoj strani platna. Iako se, od 1660. godine, puno toga izmijenilo u obrisima Delfta, Brook i danas vidi ono što je Vermeer slikao – Oost-Indisch Huis, delftsko sjedište Verenigde Oostindische Compagnie (VOC), središte ogromne mreže međunarodne trgovine koja je Delft povezivala s Azijom.
VOC, prvo u svijetu veliko dioničko društvo, osnovana je još 1602. godine. Nizozemska Republika je, naime, primorala brojne manje kompanije koje su htjele iskoristiti procvat trgovine s Azijom da se udruže u jednu jedinu trgovinsku organizaciju koja će, za kratko vrijeme, i postati najmoćnija trgovinska korporacija 17. stoljeća.
Kroz Vermeerove slike, uz pomoć Timothyja Brooka, pratimo kako se svakodnevni život – od Delfta do Shanghaija – mijenjao tijekom 17. stoljeća. Tada je, tvrdi Brook, i počela globalna interkonekcija – međunarodna trgovina, početak putovanja i pokreta ljudi oko cijelog svijeta. “Ljudi su,” piše on, “redovito odnekuda dolazili i nekamo odlazili, noseći sa sobom predmete koje ljudi tamo nikad do tada nisu vidjeli.” Plela se mreža kontakata i razmjena, kao nikad do tada. Iza Vermeerovih intimnih scena domaćinskih interijera široki su pejzaži koji se prostiru od njegovog rodnog Delfta do sjevernoameričkih Velikih jezera, do južnoameričkih rudnika srebra, do kineskih tvornica svile i porculana, do Indije i dalekih otoka s mirodijama...
Brooka ne zanima način na koji je Vermeer slikao šešire, zanima ga od kakvog su materijala bili pravljeni, odakle je taj materijal došao i tko je za njega, i čime, plaćao. U slučaju šešira, materijal je bila dabrovina, izuzetno cijenjena među Evropljanima. Evropski su je istraživači dobijali od indijanskih plemena u zamjenu za oružje. Novcem zarađenim na dabrovini financiralo se istraživanje Sjeverozapadnog prolaza i morskih puteva do Kine. U Kini, srebrom koji se grozničavo kopao u rudnicima Perua, kupovao se porculan koji tako često vidimo na slikama nizozemskih slikara i koji je bio u tako velikoj potražnji u evropskim zemljama. Takvi su predmeti, jednom doneseni u daleke zemlje, dobijali potpuno nove uporabe i nova značenja. Nizozemci su punili svoje domove uvoznim porculanom koji većina Kineza nije cijenila, štoviše - smatrala ga je vulgarnim. Ali, u ironičnom obratu, kasnije, vidjevši koliko je veliko tržište za taj porculan, kineski proizvođači ne samo da su bili spremni udovoljiti toj potražnji nego su taj porculan željeli imati i u svojim kućama kao novi statusni simbol, odraz evropskog ukusa i senzibiliteta.
Brook i ispituje to ispreplitanje ekonomskog s društvenim i ideološkim, koristi za njega kovanicu kubanskog povjesničara Fernanda Ortiza - transkulturacija, proces kojim predmeti i običaji tako potpuno i tako temeljito prelaze iz jedne kulture u drugu da postaju njen dio i onda tu kulturu mijenjaju. Ali ispituje i trenutke kad je, umjesto nje, došlo do otpora, nasilja i gubitka identiteta. Ipak, većina susreta tijekom 17. stoljeća, piše Brook, bila je negdje između ta dva ekstrema. Umjesto potpune transformacije ili krvavog sukoba – pregovaranje i posuđivanje; umjesto trijumfa i gubitaka – davanje i uzimanje; umjesto transformacije kultura – njihova interakcija.
Pogled iz Delfta, Vermeerov šešir, Posuda s voćem, Lekcije iz zemljopisa, Škola pušenja, Vaganje srebra, Putovanja... kroz sva poglavlja svoje knjige Brook nas podsjeća da je Kina, sa svojim mitskim bogatstvima, salijetala i mamila svijet 17. stoljeća, da je bila razlog otvaranju globalnog razdoblja, jer pothranjivala je evropsku glad za egzotičnom robom iz dalekih zemalja.
Holandski dokovi, pisao je, u to vrijeme, neki francuski posjetitelj, “inventar su mogućega.” Vermeerov šešir, Timothyja Brooka, otkriva koliko je bogat bio taj inventar, i ne samo dabrovine, orijentalnih sagova i kineskog porculana, i pokazuje kako je snažno na preoblikovanje svijeta djelovao žar i poriv za stjecanjem roba iz dalekih kutaka svijeta. Govori nam i da je naš globalizirani svijet puno stariji nego što mi mislimo. Slijedeći jedan šešir, jednu posudu, jedan srebrni novčić, Brook nam dočarava jedan svijet živ od pokreta raznih naroda i kultura, i njihovih prvih (i drugih) međusobnih kontakata. Mnogi su bili krvavi, ali mnogi su dokaz da ljudi s raznih strana svijeta mogu raditi i živjeti zajedno. Prijateljstva, brakovi, savezništva... bili su također dio osvajanja i podjarmljenja.
Stisci ruku, sporazumi, brodolomi, masakri... kako se trgovina širila, svijet je postajao sve manji.
“Vodeća strast 17. stoljeća, na obje strane svijeta, bila je broditi ‘nepoznatim kanalom’ između Istoka i Zapada, smanjiti nekoč nepremostivu udaljenost, kroz putovanja, kontakte i skupljanje novih znanja, dati u zalog svoje mjesto rođenja za svijet želja... Nije svatko bio oduševljen [posljedicama]... Jedan kineski dužnosnik žalio se, još 1609. godine, da je krajnji rezultat tog vrtloga promjena jednostavno taj da ‘bogati postaju bogatijima, a siromašni siromašnijima.’ Ali dovoljno je njih bilo uhvaćeno u taj vrtlog pokreta, vjerovalo da mogu promijeniti putanju Sunca. Njihov svijet – a on je sve brže postajao naš svijet – neće više biti isti, nikada.”
Kroz priče o međunarodnoj trgovini, kulturnoj razmjeni i stranim susretima, Brook skicira početke globalizacije, ali i podsjeća, u dobar čas, koliko smo svi ovisni jedni o drugima. I u zaključku, u poglavlju Niti jedan čovjek nije otok, kaže: “Ako možemo vidjeti da nas povijest bilo kojeg mjesta veže uz sva mjesta, u konačnici – s poviješću cijeloga svijeta - onda nema tog dijela naše povijesti – ni tog holokausta ni tog podviga – koji nije naša kolektivna baština.”
Vermeer’s Hat: The Seventeenth Century and the Dawn of the Global Word, Timothyja Brooka, objavila je izdavačka kuća Bloomsbury.