Većina stručnjaka za američko-ruske odnose slaže se da oni nisu dobri. Prošlu je godinu obilježila glasna retorika, pogotovo s ruske strane – u vezi nekoliko pitanja o kojima se Moskva i Washington ne slažu. Primjer oštre retorike je govor ruskog predsjednika Vladimira Putina u veljači prošle godine na međunarodnom skupu o europskoj sigurnosti u Munchenu, u kojem je ruski čelnik optužio Ameriku da pokušava uspostaviti globalnu dominaciju. Bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Georgea Busha starijeg, Brent Scowcroft nije bio iznenađen oštrinom Putinovih riječi.
"Po mom mišljenju, bila je to tipična ruska reakcija. Kada se sjetimo završetka hladnog rata, iz naše perspektive sve je teklo glatko. No, za Ruse je to bilo veliko poniženje, a mi smo bili skloni to ignorirati. Do jučer su bili svjetska velesila, a preko noći su postali zemlja na koju se nitko nije obazirao, osim ako od nje nešto treba. To je na rusku psihu ostavilo dubok trag. Nakon financijskog kolapsa 1998., Rusija se polako oporavila, prvenstveno zahvaljujući izvozu energije. Putin iz toga izvlači korist i poručuje svijetu – 'više nas nitko neće ignorirati; i mi želimo mjesto za stolom'."
Jedan od glavnih prijepora na relaciji Washington – Moskva je američki plan o postavljanju elemenata novog protu-raketnog štita u Poljskoj i Češkoj. U Poljskoj – ovisno o pristanku njezine vlade – postavilo bi se deset raketnih presretača, dok bi u Češkoj bilo otvoreno jedno radarsko postrojenje.
Sjedinjene Države tvrde da ova vojna postrojenja ne bi služila za obranu od ruskog raketnog arsenala – kojeg zbog njegove masivnosti ionako ne bi mogla onesposobiti – već su tu za obranu od projektila koje bi prema Zapadu mogle lansirati zemlje poput Irana. Andrew Kuchins, stručnjak za Rusiju pri washingtonskom Centru za strateška i međunarodna istraživanja, kaže da se Moskva plaši ovakvog američkog plana zbog toga što on ujedinjuje dvije glavne prijetnje – raketnu obranu i širenje NATO saveza na istok.
"Ovakav je razvoj događaja posebno osjetljiv zbog toga što se raketni štit postavlja u dvjema zemljama koje su prije bile članice Varšavskog ugovora. Rusi su svjesni da ta konkretna vojna postrojenja ne predstavljaju nikakvu stratešku prijetnju njezinom teritoriju. Ruski arsenal sadrži na tisuće nuklearnih bojevih glava. Desetak projektila-presretača stacioniranih u Poljskoj ruskom arsenalu ne mogu nanijeti nikakvu štetu. Međutim, njih brine da je to možda početak – njih brine kako će zapadna protu-raketna obrana izgledati za 15, 20 ili 25 godina."
Moskva i Washington dogovorili su redovite sastanke eksperata za ovu temu, kako bi se pronašao kompromis. Drugi je problem- Kosovo, koje je od 1999. godine pod upravom Ujedinjenih naroda i NATO saveza. Sjedinjene Države i Europska unija podržavaju želju većinskog albanskog stanovništva da Kosovo postane neovisna država. Rusija podržava Srbiju, koja tvrdi da Kosovo treba ostati dio njezina državnog teritorija. Međunarodni pregovori o budućnosti Kosova nisu urodili plodom. Moskva je najavila da će u Vijeću sigurnosti uložiti veto protiv bilo kojeg prijedloga koji uključuje mogućnost državne neovisnosti. Bivši američki državni tajnik Lawrence Eagleburger, koji je prije tridesetak godina bio američki veleposlanik u Jugoslaviji, smatra da su ovdje suprotstavljena dva načela – s jedne strane nepovredivost državne suverenosti a s druge strane pravo naroda na samoopredjeljenje.
"Za mene je vrlo problematičan stav međunarodne zajednice – a s time dijelom i stav Sjedinjenih Država - prema Kosovu. Prema tom stavu, potpuno je legitimno oduzeti jednoj zemlji dio njezina teritorija i proglasiti ga neovisnom državom. Po mom mišljenju, ne bi bilo dobro da takva praksa postane tradicija na svjetskoj sceni. Kritičari te pozicije imaju vrlo snažne argumente. Mi možemo beskonačno pričati o neslaganjima Srba i Kosovara, međutim mislim da ne bi bilo dobro kada bi se udomaćila praksa komadanja postojećih država, po naredbi međunarodne zajednice."
Stručnjak za Rusiju Robert Legvold, koji predaje na newyorškom sveučilištu Columbija, kaže da Moskva veliku važnost pridaje poštivanju načela državne suverenosti.
"Rusija se od početka protivila deklaracijama neovisnosti ove vrste, jer ju je brinuo separatizam unutar vlastitih granica, među ostalim i u Čečeniji. Naravno, stvarnost je puno kompliciranija – jer Rusija drugačije reagira kada je ugrožena suverenost njezinih manjih susjeda, u slučaju separatističke Abhazije u Gruziji, Transdnjestra u Moldaviji, te također, možda, južne Osetije u Gruziji."
Zapadni stručnjaci ne očekuju da će u američko-ruskim odnosima doći do značajnih promjena u nadolazećim mjesecima, jer su mandati oba predsjednika, Busha i Putina, pri kraju. Rusi će novog predsjednika izabrati 2. ožujka, dok će Amerikanci svog izabrati 4. studenog. Niti ruski, a niti američki predsjednik ne mogu odslužiti više od dva uzastopna predsjednička mandata, tako da i Putin i Bush – po ustavima svojih država – moraju napustiti svoje položaje. Dok dvije zemlje očekuju nove predsjednike, odnosi Washingtona i Moskve također će biti u 'stanju čekanja'.
