U rubrici Američki profili predstavljamo legendu baseballa i najnovijeg američkog ambasadora dobre volje, Cala Ripkena Juniora.
Tamni oblaci nadvisuju brojne kutke američke sportske scene. Najbolji američki igrač profesionalnog baseballa optužen za lažne iskaze o korištenju dopinga. Atletske i biciklističke zvijezde prisiljene vratiti medalje sa svjetskih natjecanja zbog pozitivnih rezultata doping testova. Košarkaški sudac - ovisnik o kockanju - priznao da se kladio na utakmice u kojima je sudio. Usprkos svemu tome, jedan se sportaš uzdigao do povijesne veličine, šest godina nakon što je prestao igrati i otišao u mirovinu. Njegovo je ime Cal Ripken Junior.
6. rujna 1995. godine Cal Ripken je postigao rekord u profesionalnoj baseball ligi koji se do tada smatrao nedostiživim – zaigrao je u svojoj dvije tisuće sto trideset i prvoj utakmici – što je do tada bio rekord kojeg je držao legenda njujorških Yankeeja, Lou Gehrig. Sve te utakmice odigrao je u momčadi Orioles iz Baltimorea, nedaleko od malog grada u državi Maryland gdje je odrastao. Više od pola svojih utakmica – točnije, svaku utakmicu tijekom prvih pet godina svoje karijere – proveo je na takozvanom shortstopu, između druge i treće baze, najtežoj i najzahtijevnijoj poziciji u ovom sportu.
Zahvaljujući tome, Ripken se proslavio pod nadimkom ‘Čovjek od željeza.’ Obrativši se publici, skroman kao i obično, rekao je: "Baseball izaziva svakog igrača da, iz dana u dan, dā sve od sebe. To je sve što sam ja pokušavao učiniti. Hvala vam."
Ljudi su klicali njegovom sportskom dostignuću, kao i njegovom poštenju – njegovoj fer igri i skromnosti. Trenutak kada je Ripken postigao rekord izdržljivosti jedan je od najzapamćenijih u bliskoj povijesti američkog sporta uopće. Njegovi su ga suigrači nagovorili da optrči oko stadiona i rukuje se s publikom.
Kao što se i očekivalo, prvo što je Ripken učinio nakon što je 2001. godine otišao u mirovinu, bilo je osnivanje baseball kompleksa za mlade pored svog rodnog grada. A počeo se baviti i pisanjem – izdao je prvo priručnike za baseball, a potom knjigu za djecu. Kaže da ga je vatrenom, ali časnom stilu igranja sporta podučio njegov otac, koji je neko vrijeme također bio menadžer Oriolesa. Od Cala Seniora, kaže, naučio je poštivati suigrače, suce i igrače protivničkog tima.
"Principi i vrijednosti koje vam roditelji redovito ulijevaju – to je osnova na kojoj ćete donositi odluke cijeli svoj život. Biti sposoban ocijeniti što je dobro, a što zlo, te kako postupati s ljudima je, po meni, izvrsna odskočna daska" - izjavio je jednom prilikom Cal Ripken.
Ranije ove godine, kada je primljen u Kuću slavnih baseballa, Ripken je dobio treći po redu broj glasova u povijesti ove institucije. "Nisam nadčovjek. Ja samo puno radim. Nastojim se održati u formi. Istinski i strastveno. Mnogo je elemenata koji igraju ulogu u tome što sam posljednjih 17 godina igrao svakog pojedinog dana."
Američka državna tajnica Condoleezza Rice u kolovozu je najavila da je Cal Ripken imenovan posebnim izaslanikom Sjedinjenih Država za promicanje baseballa i američkih vrijednosti u svijetu: "Više je nego prikladno da lice sporta koji je postao omiljenim hobijem svih Amerikanaca bude jedno od lica koje će predstavljati Ameriku u svijetu kao izaslanik javne diplomacije. On predstavlja Ameriku u njenom najboljem svjetlu, kao zemlju koja teži da bude bolja nacija i da pomogne izgraditi bolji svijet."
Krajem listopada Ripken je otputovao na svoju prvu misiju, u Kinu. Deset dana je proveo u posjetama sportskim dužnosnicima, kao i mladim ljudima u Pekingu, Šangaju i Guangzhou. Govorio je o baseballu i pokazivao način igranja. … Prije odlaska na svoju prvu misiju, Ripken je slušateljima programa Glasa Amerike ‘Talk to America’ rekao: "Moj je život bio ispunjen sportom. Naučio me brojnim lekcijama, ali mi je donio i neizmjernu radost. Tu radost želim podijeliti s drugima i proširiti je svijetom. Ne očekujem ništa više do razmjene iskustava i osmijeha na nečijem licu, te da pomognem ljudima razumjeti čar sporta i zavoljeti ga kao što sam ga ja volio."
Četrdeset-sedmogodišnji Cal Ripken inzistira da kao igrač nije učinio ništa više od svakodnevnog odlaska na posao na kojem je radio najbolje što je mogao, poštivajući pritom baseball kao sport te njegove navijače. “Nisam Čovjek od željeza,” ne posustaje on. “Ako ja to mogu, može i netko drugi.” No, po tom pitanju nitko se s njim ne bi složio.