Iako je od njegove smrti prošlo punih 70 godina – umro je 11. srpnja 1937. godine - njegova zvijezda i danas punim sjajem sja. Njegovu glazbu i danas posvuda čujemo – na televiziji, u filmovima, u koncertnim dvoranama…. nebrojeni su glazbenici, najraznoraznijih glazbenih žanrova, od klasične glazbe do jazza i popa i rocka, koji su u svoje repertoare uvrštavali, i uvrštavaju, njegove skladbe, jer i taj, jedan od američkih glazbenih divova, jedan od njenih najoriginalnijih i najplodnijih skladatelja, s uspjehom je skladao i zabavnu i plesnu i klasičnu glazbu i musicale…
Već na sam spomen njegova imena – George Gershwin - naviru slike iz onog slavnog razdoblja zvanog “Jazz age,” razdoblja “burnih dvadesetih” godina, ali i imena skladbi, koje je u takvom obilju dala Gershwinova kreativna i plodna mašta. Ne moramo ih ni čuti, već na sam spomen njihovih naslova, navire i njihova melodija – Fascinating Rhythm, Nice Work If You Can Get It, Someone To Watch Over Me, Foggy Day, S’Wonderful, Embraceable You, Lady Be Good, I Got Rhythm….
Ona koja je Gershwinu otvorila put do slave i bogatstva bila je Swanee. Gershwinu je bilo samo 19 godina kad ju je skladao, 1919. godine; bit će ona njegov prvi veliki hit, možda i najveći cijele njegove karijere, i bit će, tijekom samo prve godine, prodana u više od dva milijuna primjeraka, u izvedbi Ala Johnsona.
Neki od Gershwinovih musicala - Funny Face, Girl Crazy, Pardon My English, Strike Up the Band, Crazy For You, Of Thee I Sing… bilo ih je 20, sve skupa. Of Thee I Sing - odlična politička satira (Gershwinov odgovor na početak teške gospodarske krize), donio je, 1932. godine, njemu i njegovom bratu Iri, koji je za Georgea najčešće i pisao tekstove, Pulitzerovu nagradu. Bio je to prvi musical kojemu je dodjeljena ta nagrada, kao najboljoj drami, istina, jer kategorija isključivo za glazbu tada još nije postojala. Gerhswinu je, za glazbu, Pulitzerova nagrada dodjeljena posthumno, na stotu obljetnicu njegova rođenja.
Mnoge i mnoge Gershwinove skladbe, pisane bilo za kazalište, odnosno Broadway, bilo za holivudske filmove, ostaju i danas jazz i vokalnim standardima. No, skladao je Gershwin i više od toga, skladao je ozbiljnu glazbu, sjedinjujući tradicionalne, evropske forme umjetničke glazbe s primjesama jazza i crnačkog glazbenog folklora. Tako su nastala djela Piano Concerto in F, An American in Paris i prije svega – Rhapsody in Blue, premijerno izvedena 1924. godine, u New Yorku. Tada 26-godišnji Gershwin napisao ju je za manje od tri tjedna i na poticaj jazz-umjetnika, bandleadera Paula Whitemana. Prva verzija je i bila napisana za manji swing-orkestar, druga za cijeli orkestar. Inspiraciju je Gershwin dobio na putovanju vlakom u Boston; u kloparanju vlaka, rekao je, “čuo sam neku vrstu glazbenog kaleidoskopa Amerike, gdje se doseljenici asimiliraju, miješaju rase, gdje vrvi od jedinstvene poduzetnosti i energije, od našeg bluesa, od našeg velegradskog ludila.” Onaj glissando na klarinetu, kojim Rapsodija počinje, nije Gershwin napisao nego ga je solist, na probi, kao “štos” odsvirao, Gershwinu se dopao i on je ostao….
George Gershwin, pravim imenom Jacob Gershowitz, rođen je 26. rujna 1891, u Brooklynu, u New Yorku, roditeljima Židovima koji su iz Rusije emigrirali u Ameriku. Georgeov stariji brat, Ira, trebao je postati glazbenikom, za njega je i bio kupljen glasovir, ali George ga je ubrzo posvojio i samouk (satove je tek sa 15 godina počeo uzimati, kad je napustio reodvno školovanje) na njemu svirao popularna klasična djela i pao pod utjecaj Debussyja, Ravela, Schoenberga. Kasnije je kod Ravela i htio učiti, ali Ravel mu je odgovorio: Zašto bi htjeli biti drugorazredni Ravel kad možete biti prvorazredni Gershwin? Kad je kompoziciju htio i kod Stravinskog učiti, ovaj je Gershwina upitao: Koliko na godinu zarađujete? Kad je od Gershwina čuo odgovor, Stravinski je rekao: Možda bih ja trebao kod vas učiti, Mr. Gershwin!
Sam Gershwin o sebi je i o svojoj glazbi uvijek skromno govorio, često se ove njegove riječi citiraju: “Ja sam moderni romantičar… prava, istinska glazba mora odražavati razmišljanja i aspiracije naroda i vremena. Moj narod su Amerikanci, moje vrijeme – danas, sada!”
Gershwin je stvarao glazbu koja je istodobno bila i samo američka i univerzalna, koja je bila i potpuni odraz svog vremena i koja je bezvremena. Kako je skladatelj Nelson Riddle rekao: “Bez obzira o tome o kojoj se revoluciji u glazbi radilo, Gershwin je u njoj bio… i dalje, u budućnost, otišao.”
Gershwinovo zadnje orkestralno djelo bila je Kubanska uvertira, inspirirana njegovim posjetom Havani, 1932. godine. I njome je Gershwin bio ispred svog vremena, daleko ispred svojih suvremenika, posluživši se kubanskim ritmovima baš kao što je bio i među prvima koji je u popularnu glazbu i klasična djela uveo ritmičke i melodijske primjese jazza i bluesa; mnogi će, kasnije, u Americi i svijetu, slijediti stopama Georgea Gershwina.
Kulminaciju njegovog spoja sklonosti ka klasičnoj i show-glazbi predstavlja njegova ambiciozna folk-opera Porgy i Bess, prva američka opera, temeljena na romanu Porgy, DuBosea Heywarda, o životu siromašnih crnaca u Charlestonu, South Carolina. Iako je danas smatraju, duhom i karakterom, američkom nacionalnom operom, Gershwin je za nju dobio mješovite kritike. “Dijelom opera, dijelom opereta, dijelom brodvejska zabava… uglavnom loša,” bila je ocjena jednog zbunjenog kritičara.
Nije Gershwin ni za svoja ranija djela dobijao uvijek pohvale i divljenje, još manje razumijevanje. Sam Goldwyn, iz MGM-a, tražio je jednom od Gershwina da sklada nešto što se lakše može pjevušiti, da sklada više poput Irvinga Berlina. Jedan komentar industrijalca Henryja Forda bio je puno bolniji i puno zlobniji; Ford je Gershwinovu glazbu nazvao “moralnim blatom” i kritizirao divljačke, crnačke i židovske elemente njegovog jazza koji, po Fordovom mišljenju, ionako nije bio prava američka glazba.
Dvije godine nakon premijere opere Porgy i Bess, plodna karijera Georgea Gershwina bila je naglo i tragično prekinuta – umro je, od tumora na mozgu, 11. srpnja 1937., u 38. godini života, u Hollywodu, kamo je preselio kako bi se mogao više posvetiti filmu.
Romanopisac John O’Hara možda je najbolje sažeo osjećaje većine Amerikanaca koji nisu mogli vjerovati da nema više Georgea Gershwina: Ne moram u to vjerovati, pisao je O’Hara … ako neću!
Kompozicije Georgea Gershwina označile su ulazak Amerike u svijet međunarodne klasične glazbe. Njegovi musicali i njegove brojne zabavne pjesme među najboljima su u tim žanrovima. Gershwinovi jazzom inspirirani ritmovi i slikovite harmonije transformirali su glazbeno kazalište, simfonijsku glazbu, čak i operu.
Gershwin je jednom rekao: Nosim u glavi više melodija nego što ću ih moći napisati za života. I za svog tragično kratkog dao nam je obilje nezaboravnih pjesama.