Linkovi

Columbia, diskografska kuća koja je 20. stoljeću zvuk dala


Atlantic, Chess, Electra… u svijetu diskografije, sve dobro poznata i velika imena, ali možda najveće među njima, svakako najstarije diskografsko brend ime, prva koja je snimke uvela kao zabavni medij, to je Columbia. Izravni predak Sony BMG-ja, Columbia Records, osnovana 1889. godine, ime je dobila po District of Columbia, jer ovdje je, u Washingtonu, i počela, pod imenom Columbia Phonograph Company. U početku je i prodavala i distribuirala Edisonove fonografe i cilindre, kao nosače zvuka.

Tko danas još zna za imena Eddieja Giguerea, jodlera, inače washingtonskog policajca, ili Johna Atleeja, zviždača, s regularnim poslom činovnika, u Ministarstvu financija?! Nitko više vjerojatno, ali oni su bili, pa recimo – “zvijezde” Columbije, za tog njenog ranog razdoblja. Uz njih, i Len Spencer. Spencerovi humoristički “Monolozi” bili su, zapravo, prve prvcate Columbijine snimke. No, ona prva prava “zvijezda” bio je ipak orkestar američkih marinaca - US Marine Band – pod ravnanjem, također u Washingtonu rođenog, Johna Philipa Souse, “kralja koračnica.”

Tih ranih godina 19. stoljeća, glazbeni katalog Columbije bio je dug tek deset stranica. G. 1897., kompanija, nakon što je prekinula svoje veze s Edisonom, i počela prodavati isključivo vlastite snimke kao i fonografe vlastite proizvodnje, seli iz Washingtona u New York. Na samom početku 20. stoljeća, počinje oštra konkurencija između tri tada najveća imena – Edison Phonograph Company, Columbije i Victora. G. 1908., Columbia je ta koja na tržište izbacuje “double-sided” gramofonske ploče, sa snimkama otisnutima na obje strane diska. Ubrzo, potpuno i prestaje njena proizvodnja fonografa i fonografskih cilindara.

Zahvaljujući Peteru Goldmarku, rodom iz Mađarske, Columbia će biti prva, potkraj 40-ih godina, koja će na tržište izbaciti longplejke, od 33-1/3 okretaja, i njima stubokom izmijeniti glazbenu industriju, one će ostati standardom za gramofonske ploče punih pola stoljeća. U početku, javnost i nije bila jako za njih zainteresirana, naime – longplejke su se pojavile prije prikladnog gramofona, ali za Columbiju, one su bile naročito podesne za snimanje dužih djela klasične glazbe.

Kad je riječ o diskografskim inovacijama, međutim, treba spomenuti i legendarnog producenta Columbia Records – Armenca Georgea Avakiana; njegove inovacije danas, zdravo za gotovo, uzima većina mlađih od 70 godina. Također, Avakian, producent prvog jazz-albuma u povijesti diskografije (Decca), organizirao je i lansirao za Columbiju, 1940. godine, seriju Hot Jazz Classics, prvu redovnu seriju reissue albuma, s popratnim tekstovima o povijesti i značaju materijala. Avakian je odigrao i ključnu ulogu u afirmiranju longplejke kao najvažnije inovacije u diskografskoj industriji 20. stoljeća. Zahvaljujući njemu, Columbia Records, pedesetih godina i dominira, najuspješnija je diskografska kuća.

Još 20-ih godina, imala je neke jazz i blues umjetnike poput Louisa Armstronga i Paula Whitemana, najpopularnijeg tada američkog bandleadera, ali 50-ih godina, i njen impresario Mitch Miller otkriva i u Columbiju dovodi Frankieja Lainea, Tonyja Bennetta, Johnnieja Raya, Rosemary Clooney, Johnnyja Mathisa. No, upravo zbog Mitcha Millera, Columbia je, 50-ih i 60-ih godina, najsporija od svih kuća u prihvaćanju rocka. Ni Columbia ni Miller nisu krili svoju antipatiju prema, kako su rock zvali, “pošasti od tri akorda.”

Kad je kuća konačno shvatila kakav tržišni potencijal leži u mladima, agresivno se, potkraj 60-ih, počela toj publici obraćati i dovela Boba Dylana, ali zahvaljujući jednom drugom impresariju, legendarnom Johnu Hammondu, a potom i Byrdse i Simona i Garfunkela.

Još jedan njen slavni impresario – Clive Davis – dovest će Janis Joplin i Barbru Streisand, ali Davis je bio primoran napustiti kuću, 1972. godine, nakon što je otkriveno da je koristio Columbia/CBS novce u privatne svrhe.

Bilo je u dugoj povijesti Columbije i drugih slavnih i (ne)slavnih ličnosti – umjetnik Jim Flora, najpoznatiji upravo po svojim slikama/ilustracijama za omote albuma, te čudan, ali uvijek interesantan Tommy Mottola, “talent manager,” njegova bivša supruga Mariah Carrey jedan je od tih “talenata” koje je odnjegovao Mottola), a bilo je i drugih primjera korupcije, ponekad sramotnih potpisivanja ugovora, sukoba taština, krađe talenata – i to je nešto što je isto od Columbije napravilo industrijskog diva – ali ono što ostaje nepobitno, to je njeno jedinstveno glazbeno nasljeđe.

Od Armstronga i Ellingtona i Counta Basijea, od Bessie Smith i Billie Holiday, Franka Sinatre i Bennyja Goodmana do Leonarda Bernsteina i Milesa Davisa, Boba Dylana i, da, Michaela Jacksona, Columbia je diskografska kuća koja je doista 20. stoljeću zvuk dala.

XS
SM
MD
LG