Mnogima, mozda, imena John Prine i Mac Wiseman ne znace puno, ali Prine, jedan od vodecih Americana kantautora, za sobom ima karijeru dugu vise od 30 godina, bogati opus socijalno svjesnih pjesama, jos od vremena vijetnamskog rata ( Sam Stone), pjesama punih lirske profinjenosti i zajedljivog humora; njegov zadnji album “Fair & Square,” izdan prije dvije godine, polucio je prilicno uspjeha, nasao se na 55. mjestu Billboardove ljestvice 200 najboljih albuma.
Mac Wiseman, legenda je bluegrassa, bivsi clan Foggy Mountain Boys, jedan od najvecih tenora u povijesti bluegrassa. Prineu je 60, Wisemanu 81 godina. Njihovi se glasovi razlikuju kao nebo i zemlja. Prine je, 1998. bio operiran od raka na grlu. Nije ni prije toga imao neki narocito snazan ili lijepo oblikovani glas, danas, taj je glas prilicno istroseni instrument, ali Prine je uvijek znao kako njime ispricati svoju pricu, prenijeti rijeci svojih pjesama, ali i one koje nisu bile iz njegovog knjizevnog pera. I Wisemanov je glas, razumljivo, malo hrapaviji nego sto je bio prije puno godina, ali jos uvijek je to glas bez zapinjanja, jos uvijek pun toplih, lezernih tonova, ne zovu Wisemana uzalud croonerom, Frank Sinatrom bluegrassa.
Ono sto Prineu nedostaje, to Wiseman jos uvijek ima. I unatoc razlici od dvadeset i nesto godina, odmah se, izmedju dviju legendi, rodilo prijateljstvo, stvorila kemija, potpuni osjecaj jednakosti medju njima. Nemoguce je vjerovati, ali Prine i Wiseman se, naime, nikad prije nisu susreli, nisu se poznavali prije ovog albuma. Na ideju da ga zajedno snime dosla je jedna treca osoba – “Cowboy” Jack Clement, legendarni nesvilski skladatelj i producent, koji obojicu glazbenika poznaje jos od 60-ih godina.
Znajuci da obojica vole klasicne country-standarde, Clement je zakljucio da bi bilo jako dobro da snime pjesme Boba Willsa, teksaskog fiddlera, “kralja western-swinga,” Krisa Kristoffersona, Leona Paynea, jos jednog Teksasanina, skladatelja i pjevaca, autora nekih od all-time klasika countryja… sve skupa 14 skladbi, na albumu pod skromnim naslovom Standard Songs for Average People, Standardne pjesme za prosjecne ljude. Jedna od njih – Blue Eyed Elaine, Ernesta Tubba… John Prine i Mac Wiseman…
Prinea i Wisemana prati cijeli niz vrsnih nesvilskih glazbenika koji na tradicionalnim country instrumentima – mandolini, violini, svim vrstama gitara, harmonici, usnoj harmonici, orguljama… stvaraju zvuk 50-ih godina. Ima tu bluesa, ima folka, ima country&westerna, rockabillyja, bluegrassa… ima srece, ljubavi, ali i suza, ima i humora…
Ono cega na albumu Standard Songs for Average People najvise ima, to je melankolija, nostalgija za nekim starim, proslim vremenima. Prine i Wiseman nisu duet zvijezda, nisu duet sklopljen iz interesa, vec dva glazbenika s puno zivotnog i glazbenog iskustva koji zajedno dijele svoju ljubav prema starim pjesmama, izvode ih s osjecajem dubokog zadovoljstva i spokoja.
Mozda je album Standardne pjesme za prosjecne ljude Prinoeova i Wisemanova reakcija na ova nasa nestalna i nemirna vremena – u zadnje smo vrijeme dobili nekoliko takvih albuma: Last of the Breed, s Williejem Nelsonom, Merleom Haggardom i Rayom Priceom, pa Nelsonov hommage-album skladateljici Cindy Waker – You Don’t Know Me, zatim Last Man Standing, album Jerry Jee Lewisa u duetu s nizom drugih veterana, takodjer album Timeless, Martine McBride, iz 2005… ta vrsta albuma dozivljava novu popularnost zadnjih nekoliko godina.
A mozda je najbolje objasnjenje ono Cowboya Jacka Clementa: Dobra pjesma s vremenom postaje sve bolja. Clement je takodjer jednom rekao: Nista ne fali valceru, kad ga se dobro svira. Album Johna Prinea i Maca Wisemana zavrsava sa cak dva. Ovaj – Where the Blue of the Night – znamo iz repertoara Binga Crosbyja…
Mozda pjesme, na albumu Standard Songs for Average People, jesu standardne, ali John Prine i Mac Wiseman nisu prosjecne osobe.