Prije točno godinu dana, u našoj smo redovitoj rubrici Hrvatsko-američke veze javili o jednoj neobičnoj, ali lijepoj i izuzetno zanimljivoj hrvatsko-američkoj vezi ostvarenoj objavljivanjem, u Zagrebu, male indijanske kuharice, pod naslovom Žuta žetva, u izdanju Hrvatsko-američkog društva, a povodom 15. obljetnice postojanja te “najstarije udruge u Hrvatskoj koja promiče obrazovnu, kulturnu, znanstvenu i svekoliku suradnju između Republike Hrvatske i Sjedinjenih Američkih Država kao i sve pozitivne vrijednosti civilnog društva.”
Most prijateljstva uspostavljen među dvjema zemljama prije, sada, šesnaest godina, nastavljaja jačati, kroz niz vrijednih aktivnosti Društva, a u njegovoj organizaciji nastavlja se i ona lijepa i zanimljiva veza, uspostavljena prije godinu dana – 7. svibnja, u Zagrebu, počinje Tjedan indijanske umjetnosti, glazbe i plesa.
Ako je jezik kulinarstva, kako je to rečeno i u predgovoru Žutoj žetvi, univerzalna komunikacija, onda su to, svakako, i umjetnost i ples i glazba; i jedno i drugo i treće pripadaju svima, njihov jezik nadilazi sve granice i spaja ljude jedne od drugih udaljene tisućama milja.
Na tim se premisama i temelji festival pod nazivom Red Rocks Arts & Crafts, cjelotjedno slavlje indijanske kulture, ali i više od toga.
Američka starosjedilačka kultura zanimljiva je hrvatskim građanima, postoji veliki interes prema tim Amerikancima, kaže Tihomir Lerner, programski koordinator u Hrvatsko-američkom društvu, zanimljiva stoga što je mali broj onih koji znaju nešto o Indijancima. Naime, holivudski filmovi o njima i romani Karla Maya ne daju baš vjeran prikaz indijanskog načina života i njihovog kulturnog nasljeđa. U određivanju koncepta festivala, dodaje Tihomir, privukao ih je snažno još jedan aspekt života Indijanaca…
Smatramo da u ovo doba jednog globalnog zatopljenja, osvješćivanja o prirodi, našoj ulozi, našem odnosu prema prirodi, Indijanci su imali jedan puno zdraviji stav prema svemu, Hrvati se također bude prema tome, i tu smo isto našli jednu paralelu da bi nešto mogli organizirati gdje bi slavili Dan Zemlje, povratak zemlji, povratak prirodi, povratak nečemu izvornom, nečemu authtonom.
Kao hrvatsko-američko, Društvo i radi na paralelama, na kulturološkim i drugim vezama između Hrvatske i Amerike. Uz ovogodišnje sponzore INU i FedEx, te potporu inicijalnih, prošlogodišnjih, pokrovitelja/partnera - Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija, veleposlanstva SAD-a u Republici Hrvatskoj, uz suradnju, ponovno, Nacionalnog muzeja američkih Indijanaca, koji djeluje u sklopu muzejske ustanove Smithsonian, u Washingtonu, kao i suradnju, ovaj puta, Muzeja naivne umjetnosti, u Zagrebu, u sklopu festivala organizirane su cjelodnevne radionice slikanja na staklu i slikanja pijeskom. Raznolikosti autohtonog stvaralaštva predstavit će, s hrvatske strane, viša kustosica Muzeja naïve Mira Francetić i slikar Stjepan Ivanec, slikanje pijeskom, sandpainting, tradicionalnu tehniku Navajo Indijanaca, naroda s američkog Jugozapada, slikar Nolan Chee, njegova supruga Phyllis Wilson i njihov sin Jared King. “Moj otac,” kaže Jared, “slika pijeskom već 30 godina. Počeo je kad mu je bilo 15 i nastavio, za njega je to način izražavanja i prenošenja vlastitog umjetničkog talenta, ali i način zarade, njegove slike nisu tradicionalne, nisu ceremonijalne, moj otac nije medicine man, ali kreirao je neke vrlo važne dizajne.” O njima će govoriti Jaredova majka, edukator i interpretator kulture Navajo Indijanaca. I sam Jared, kustos Nacionalnog muzeja američkih Indijanaca, s višegodišnjim iskustvom u interpretiranju indijanske kulture i baštine.
U Navajo kulturi, tradicionalni sandpainting se koristi u obrednim ritualima, za iscjeljivanje, ozdravljenje nekoga. Te slike predstavljaju izvjesna božanstva, prave ih plemenski vračevi u pijesku, na podu hogana, mogu biti u raznim bojama, s raznim slikovnim porukama. Imaju veliki značaj za nas, jer izravno nas vezuju za drevne priče o našem postanku, simboli koji se u njima koriste prenose poruke božanstava nama, pripadnicima Navajo naroda.
U zadnjih 70 godina, međutim, dodaje Jared, Navajo su počeli slikati pijeskom i u komercijalne svrhe, za turiste koji im dolaze. Neki od prizora u službi ceremonijalnih slika koriste se na slikama za prodaju kao i u izradi Navajo sagova, ali važno je znati, ističe on, da to nikad nisu potpune, vjerne replike jer umjetnik ne želi narušiti, ni na bilo koji način, značaj simbola koji se koriste u obrednom ritualu. Izvjesni detalji se, kad je slika za prodaju, mijenjaju. Način je to da se zaštiti ne samo sandpainting umjetnik, već i ritual čija svetost i tajnovitost se moraju poštivati.
Jared, koji je putovao, bio u Francuskoj, Italiji, ponosan je što će sada, po prvi puta, izvan Amerike, putovati i njegovi roditelji, što im se pružila mogućnost da s drugima dijele svoja znanja u toj umjetnosti…
Nikad nisu očekivali da bi se mogli naći u Hrvatskoj, da će imati priliku predstaviti svoj rad Hrvatskoj, vrlo su uzbuđeni zbog puta, susreta s novom kulturom i ljudima, zbog hrane, svega… I svi jedva čekamo da se upoznamo s hrvatskom naivnom umjetnošću.
Poseban trenutak, kaže Tihomir Lerner, pripast će specijalnom američkom gostu, ravnatelju Nacionalnog muzeja američkih Indijanaca…
U četvrtak 10. svibnja, g. Richard West će otvoriti novi odjel knjižnice, prvi takav odjel u Hrvatskoj, a to je Indijanska kultura i kulturno nasljeđe…Knjige su nam donirali muzej, a nešto smo sami nabavili.
Bit će to nešto jedinstveno, u Zagrebu i u Hrvatskoj. Knjižare nemaju puno takvih naslova, dodaje Tihomir, a potreba postoji, ljudi će moći dolaziti u knjižnicu American Natives, Hrvatsko-američkog drustva, što i jest u duhu te udruge – spone između dvije zemlje. Bit će tu materijala i za stare i za mlade – od slikovnica za djecu, s mitologijom i pričama, do knjiga o indijanskoj umjetnosti, tradicionalnoj i modernoj, knjiga o plesovima, knjiga o indijanskom načinu života o samim plemenima… samo u Sjedinjenim Državama živi 564 savezno priznata indijanska plemena!
Pred odlazak u Zagreb, Richard West, pripadnik Cheyenne i Arapaho indijanskih naroda kao i mirovni poglavica Južnih Cheyennea, za Glas Amerike je rekao:
U usporedbi s mojim prošlogodišnjim posjetom Zagrebu, kad sam nazočio promociji knjige Žuta žetva, posjetom koji mi je donio neizmjerna zadovoljstva, ovaj festival razlikuje se iz više razloga. Ovo je događaj puno širih razmjera, nadam se da će ljudi, s višednevnog festivala, ponijeti bolje razumijevanje duge i bogate povijesti domorodačkih naroda obiju Amerika, dublje razumijevanje njihove umjetnosti, njihovih postignuća, ali moja je želja da sa sobom ponesu i saznanje da su indijanski narodi živi i zdravi i u 21. stoljeću, da nisu samo neki ostatak prošlosti. Nadam se da će festival promijeniti sliku o tome tko smo, što smo i što danas radimo, kako na svojoj prošlosti sadašnjost gradimo. Želja mi je da Hrvati dobiju jedan novi pogled u kulturu i umjetnost američkih Indijanaca. Želim da im bude lijepo, da se zabave, da nauče nešto o tradicionalnoj umjetnosti, kao što je Navajo sandpainting, ali i da uživaju u glazbi Keitha Secole i njegovog benda, oni sjajno spajaju tradicionalni zvuk sa suvremenim zvukom i suvremenim američkim glazbenim žanrovima.
S najnovijeg albuma Native Americana – NDN KRZ, jedna od Secolinih najstarijih pjesama, već niz godina svojevrsna himna na indijanskim rezervatima u Kanadi i Sjedinjenim Državama. Za Keitha Secolu i njegov bend – Wild Band of Indians, ovo će biti drugo gostovanje u Hrvatskoj – prije više godina bili su u Čakovcu, Puli, a i u Ljubljani. Ne skriva svoje uzbuđenje zbog ponovnog susreta s hrvatskom publikom. Želja mu je, zadnjeg dana festivala, u subotu, 12. svibnja, kad će u Maksimiru, zahvaljujući potpori ravnatelja parka i razumijevanju Gradskog ureda za zaštitu spomenika kulture i prirodne baštine, biti održan powwow - napraviti najveći circle dance u Hrvatskoj.
Kad se svi zajedno uhvatimo, zaplešemo u krugu, onda svi zajedno hranimo tlo, zemlju na kojoj plešemo, želimo u nju prenijeti vrijednosti, pretočiti naše osjećaje sreće, kako bi na istom tlu plesale generacije naše djece. To je ono što želimo podijeliti s našim domaćinima. Veselim se što ću svirati za publiku svih uzrasta, našom ih glazbom povesti na jedno lijepo putovanje, od moje rodne Minnesote i pjesama na mom jeziku, Anishinabe, do Jugozapada, gdje danas živim, odakle dolaze i troje umjetnika, do močvara Floride, zemlje Seminole Indijanaca, i do Clevelanda, do – rocka.