Jedan od saveznih propisa u Americi nalaže školama da testiraju svoje učenike barem jednom godišnje kako bi osigurali da se nijedna etnička grupa ne zapostavi. Zbog toga se nastavnici dodatno trude da njihovi razredi imaju što bolje rezultate. U mnogim je školama taj trud urodio dobrim rezultatima, ali neke grupe ipak zaostaju za drugima.
Kad je ravnateljica škole Mount Diablo High u Kaliforniji odlučila objaviti rezultate posljednjeg testa svojim učenicima, odlučila ih je podijeliti u posebne grupe – pripadnike Latino skupine u jednu, Azijate u drugu, te bijelce i crnce u svoje odvojene grupe i sazvala s njima odvojene sastanke. To je obrazložila činjenicom da su različite rasne grupe imale različite rezultate, pa je htjela izbjeći da jedni druge zbog toga dovode u neugodnu situaciju.
Njen je postupak potaknuo oštre rasprave, i u društvu i na školskom kampusu.
Srednja škola Mount Diablo je etnički najraznolikija, najsiromašnija i po rezultatima najslabija škola u regiji. Ravnateljica Bev Hansen isprva nije znala što učiniti u vezi s vladinim zakonom koji nalaže da nijedna rasna grupa ne smije biti zapostavljena. U njenoj školi najbolje rezultate postižu Azijati, a slijede ih bijelci, pa Afro-Amerikanci te Latino skupina.
“Nisam odlučila nikoga izdvajati na osnovi etničkog ili rasnog podrijetla, već su državna tijela ta koja nam izvješćuju o rezultatima na taj način. Tako smo prije godinu dana sami odlučili da pažljivo pregledamo sve podatke i da uključimo naše učenike u prikaz tih podataka, a najsigurniji i najobzirniji način da to uradimo bio je zaista po podgrupama” - kaže Bev Hansen.
Hansen je od svakog učenika zatražila da se izjasni o svom etnicitetu te da se za objave rezultata pridruži sastanku samo njihove grupe, posavjetuje s čelnim ljudima svoje zajednice, te poveže i radi sa svojom grupom. Neki tvrde da to zvuči kao segregacija, no Bev Hansen se tome oštro protivi. Kaže joj je namjera bila pružiti učenicima 'okružje u kojoj neće morati dijeliti, odnosno objašnjavati, svoje – ponekad vrlo slabe rezultate – svima ostalima'.
Njena je odluka, međutim, uzrokovala vatrene kritike. Neki sumnjaju u legalnost takvih kategorija, a neki pak tvrde da se sazivanje odvojenih sastanaka za učenike iz različitih etničkih grupa koči s temeljnim ciljevima rasno pluralistične škole, od kojih je najvažniji i najizazovniji stvoriti osjećaj zajednice, kako kaže profesor Jabari Mahiri sa sveučilišta Berkeley.
Mahiri dodaje da, bez obzira koje su etničke pripadnosti, učenicima su zadaci i vježbe za stjecanje dobrih ocjenama iste – ništa od toga nije rasno definirano.
Svo to komešanje zbunjuje Bev Hansen, jer slične je sastanke sazivala i prošle godine, kada je svaka od manjinskih etničkih skupina pala na testu. Ove su godine rezultati za sve bili nešto bolji, no još uvijek ispod prolaznog praga.
Stoga Hansen pretpostavlja da je sva ta galama oko odvojenih sastanaka samo dimna zavjesa ispred stvarnog problema: "Previše je djece iz manjinskih grupa koja jednostavno ne postižu dovoljno dobar uspjeh i napuštaju školu. To je ono što bi trebalo uznemiriti našu zajednicu, i to je ono što zabrinjava mene kao ravnateljicu. Mislim da našu zemlju čeka vrlo teška i složena diskusija.”
Ukoliko Kongres ove godine ponovno odobri zakon 'No Child Left Behind' - prema kojem se 'niti jedan učenik ne smije zanemariti', zajedno s testiranjem i objavljivanjem rezultata po etničkim skupinama - ravnateljica Bev Hansen će možda baš tada dobiti priliku da dokaže kako posvećivanje posebne pažnje etničkim grupama može poboljšati njihove ocjene.