Danas se obilježava 50. godišnjica europskih integracija. 25. ožujka 1957. u Rimu je potpisano više gospodarskih sporazuma između šest zapadnoeuropskih zemalja, koji su postali temelj Europske ekonomske zajednice. Ova se integracija u posljednjih petnaestak godina razvila u političko-ekonomsku asocijaciju 27 država, Europsku Uniju.
Boksački klub koji smo posjetili mogao bi biti bilo gdje, no zanimljivo je da se nalazimo u Londonu, a da u klubu vježbaju sami – Poljaci. U Londonu ih je od 2004. – kada je Poljska postala članica Unije – više od pedeset tisuća. Prema procjeni tjednika Economist, u Britaniji u ovom trenutku radi oko pola milijuna Poljaka i stanovnika tri baltičke države – sve novih članica Europske unije.
Magda Harvey, Poljakinja koja vodi poljski društveni dom 'Bijeli orao' u Londonu, o pogodnostima članstva u Uniji kaže: "Mnogo je dugoročnih pogodnosti – ljudi mogu slobodno putovati, u Britaniji čak mogu i naći posao. Poljaci već deset-petnaest godina dolaze raditi u Britaniju, no od 2004. – kada je naša zemlja postala članica Unije – dolaze legalno, i plaćaju poreze."
Dnevnik Washington Post nedavno je izvijestio o različitim načinima na koje novi emigranti mijenjaju britansko društvo. Poljaci su primjerice oživjeli katoličku zajednicu u Britaniji. U Sjevernoj Irskoj, Poljaci štoviše oživljavaju i lokalnu policiju. Washingtonski je dnevnik pisao o nepovjerenju lokalne, irske katoličke manjine prema policiji – koja je tradicionalno popunjavana protestantima. Prema novim propisima, u njoj treba biti određena kvota katolika. No, gdje ih naći? Problem je riješen, piše Washington Post, prijavljivanjem čak tisuću budućih policajaca - iz Poljske.
Sloboda kretanja po kontinentu temelj je integracijskih procesa u Europskoj uniji, kaže Hugo Brady iz londonskog centra za europske političke reforme: "Ideja vodilja u stvaranju Unije bila je stvoriti zajednicu koja će biti sigurna, otvorena, liberalna. Četiri temeljne slobode na kojima počiva Europska unija su slobodan protok robe, usluga, ljudi i novca. Ako se to postigne, postići će se i mir kao i ekonomski prosperitet."
Ujedinjena Europa izrasla je na ruševinama drugog svjetskog rata, s čvrstom odlučnošću da se tragični događaji više nikad ne ponove – kaže Jacki Davis, koja radi u Centru za politološka istraživanja u Bruxellesu: "Prvi sporazumi odnosili su se na suradnju u proizvodnji ugljena i čelika – posebno važnih sirovina u slučaju rata. Novi se rat želio spriječiti vezanjem do nedavno suprotstavljenih ekonomija u zajednički sustav, koji se postupno širio na druga gospodarska područja. Postignut je takav stupanj međusobne ovisnosti da bi mogući novi rat bio štetan za sve."
Za Freda Bergstena, direktora washingtonskog Instituta za medjunarodno gospodarstvo, rast Europske unije predstavlja jedan od najvećih uspjeha proteklog stoljeća. "Iskreno mislim da je od svega što se dogodilo u zadnjih 50 godina – integriranje Europe predstavljalo najveći događaj, koji povijesno gledano nitko nije mogao predvidjeti' - kaže ovaj američki analitičar.
Bergsten naglašava da je Europa zahvaljujući uniji postala druga po veličini ekonomska superesila u svijetu. Sa stanovništvom od 493 milijuna i bruto proizvodom većim od američkog – Europska je unija postala najveće tržište na svijetu.
Europski državnici postupno su ekonomskog okviru dodavali i politički. Europski aranžman zajedničke proizvodnje ugljena i čelika prerastao je u Europsku ekonomsku zajednicu, koja je potom postala Europska unija. Evoluciju objašnjava Jacki Davis: "U samo pedeset godina postiglo se da je Europa najveće jedinstveno tržište na cijelom svijetu s oko 490 milijuna potrošača, s jedinstvenom valutom, suradnjom na svim razinama i područjima – od borbe protiv kriminala, zaštite okoliša pa do vanjske politike, obrane i nacionalne sigurnosti."
Charles Meier, povjesničar koji predaje na američkom sveučilištu Harvard, kaže da je Amerika od 1945. promicala europske integracije, uvjetujući time i novčanu pomoć za obnovu razrušenog kontinenta: "Gurali smo ih u to. Važno je znati da je Amerika uvijek promicala integraciju Europe. S možda ponekom iznimkom kada je u pitanju odvojena, europska politika na području sigurnosti. No, čak i za uspjehe na tom planu, Amerika može biti ponosna."
Kritike su zajednički europski projekt pratile od početka. Građani se boje gubitka nacionalnog identiteta. Ne žele da im birokrati iz Bruxellesa 'diktiraju' kako da žive vlastiti život. Na Zapadu postoji zabrinutost u vezi cijene proširenja i dolaska stotina tisuća imigranata s istoka Europe.
Giles Merrit iz briselskog znanstvenog centra Prijatelji Europe kaže da su strah ove vrste neutemeljen: "Kada je 'pao' Berlinski zid, bilo je ljudi koji su rekli – 'ovo bi mogao biti velik problem. Čekajmo, ne činimo nikakve radikalne zahvate.' No, suprotno je mišljenje bilo da 'izbora nema' – zemlje iz Središnje i istočne Europe moraju postati članice jer u suprotnom će se stvoriti ogromna zona nestabilnosti."
No, skepsa glede budućnosti europskog projekta očita je – možda više u starim članicama nego u novim. Jacki Davis smatra da je vrlo važno da političari uvjere građane da je Europska unija važna za sve i da koristi svima: "U sljedećih deset, dvadeset, trideset godina, europski će se političari najviše hvatati u koštac s pitanjem – kako Uniju približiti građanima, kako ih pridobiti za ovaj projekt. Europska javnost mora biti angažirana u debati o budućnosti kontinenta. Tada neće biti sadašnje frustracije koja je rezultat velikih očekivanja s jedne strane i postignutog, s druge."
Očito, 50 rođendan ujedinjene Europe prolazi u znaku postignutog ali i onog što predstoji. Raspravi o tome ne vidi se kraj.
