Povijest Novoga svijeta čvrsto je isprepletena s poviješću - ruma, tako barem kaže Wayne Curtis, novinar, putopisac i autor nedavno objavljene knjige "And a Bottle of Rum, A History of the New World in Ten Cocktails".
Malo neobičan pristup povijesti, ali, kako reče jedan od kritičara – povijest nikad nije bila tako dobrog okusa! Nikad nije tako lako i glatko “klizila.” “Rum je,” kaže Wayne Curtis, “povijest Amerike, kroz čašu gledana.” Povijest ruma je, po Curtisu, prava američka priča: jedan “niškoristi,” piće običnog čovjeka, rezultat, prvotno, industrijskog otpada – odbačene melase, poluproizvoda u industriji prerade šećera – uspio je uvući se u svaki segment društva Novoga svijeta, svladati nesretne i skromne okolnosti svog rođenja i dospjeti u redove čak visokog društva, ali možda je jedini, među pićima, koji nikada neće zaboraviti činjenicu da je prosta, niska roda. Rum ima demokratsku ličnost, dostojnu jednog američkog pića. U rumu je oduvijek ona izrazito američka, malo hvalisava i razmetljiva, ali bezazlena crta. Malo razularen, ne naročito uglađen, ne posebno školovan, ali zbog toga ništa manje na sebe ponosan.
"And A Bottle of Rum", knjiga Waynea Curtisa, topla je i srdačna zdravica tom “najameričkijem od svih alkoholnih pića,” za koje autor još kaže “ ...život Amerike odražava se u svakoj novoj inkarnaciji ruma.” To “demonsko piće” gusara..... britanskih doseljenika-kolonista..... i Ernesta Hemingwaya imalo je, doista, dubokog utjecaja na život i kulturu Sjedinjenih Država i iako Curtisove tvrdnje zvuče, u prvi mah, malo čudno, kad se u obzir uzmu i činjenice da je Amerika imala militantni pokret trezvenjaštva, da je uvela Prohibiciju, “suho” razdoblje koje je trajalo punih 13 godina, ima i puno istine u njegovim riječima.
U deset umješno destiliranih poglavlja – svako posvećeno jednom popularnom piću na bazi ruma (Grog, recimo, Planter’s Punch, Daiquiri, Rum and Coca Cola, Mai Tai, Mojito) – od Waynea Curtisa dobijamo opojnu mješavinu fascinantnih činjenica, povijesnih trica i drugih živahnih detalja. Curtis svako piće sparuje s američkim razdobljima kako bi stvorio kronološki slijed od predkolonijalnih dana do suvremenog razdoblja.
Rum je izum Novoga svijeta, vjerojatno, ali ne sasvim izvjesno, Barbadosa. Šećerna je trska, međutim, na Karibe došla s Kristoforom Kolumbom. Karibi su se pokazali idealnim mjestom za uzgoj šećerne trske te su ubrzo, u engleskim, španjolskim i portugalskim kolonijama, otvorene bile mnoge plantaže. Rum je, na njima, u 17. stoljeću, nastao sasvim slučajno. U preradi trske, bilo je puno preostalog soka – melase. Netko je shvatio da od melase, pomiješane s nekim drugim sastojcima i ostavljene da na suncu fermentira, može nastati vrlo snažno alkoholno piće. I dobilo je ime Kill-devil, zbog neugodnih posljedica koje je izazivalo njegovo prekomjerno uživanje. To nije spriječavalo otočane da ga, u 17. stoljeću, u ogromnim količinama i troše.
Kill-devil je i prvo piće o kojemu Curtis piše, naslov prvog poglavlja njegove knjige. Curtis navodi iz zapisa kapetana Thomasa Walducka: “Španjolski doseljenici, po dolasku na novi teritorij, prvo grade crkvu; holandski doseljenici odmah podižu utvrdu; Englezi – tavernu.” Bridgetown, na Barbadosu, imao je u jednom razdoblju, na svakih 20 stanovnika po jednu tavernu, Port Royal po jednu na svakih deset žitelja! Britanska mornarica, ipak, piše Curtis, u nastojanju da svoje mornare održi koliko-toliko trijeznima, piću znanom kao Kill-devil dodaje vodu – četiri dijela vode, jedan dio ruma, i rađa se Grog, piće koje se pripisuje i piratima, što Curtis pobija, iako u poglavlju pod tim naslovom vrlo potanko dokumentira legendarnu sklonost pirata ka rumu, u bilo kojem obliku.
Crnobradi, koji je užas širio na Karipskom moru, a onda i uz obalu današnje Sjeverne Karoline, najviše je volio, piše Curtis, koktel napravljen od ruma s malo baruta koji bi zapalio i onda koktel, još s plamenom, do dna iskapio. Ali takav je bio Crnobradi – u dugu kosu i crnu bradu uplitao je komade hašiša koji bi prije bitke zapalio pa bi mornari napadnutih brodova, vidjevši ga kako se pojavljuje iz oblaka dima, mislili da se pred njima stvorio Sotona.
Nije dugo trebalo pa da rum, taj “gin Novoga svijeta,” postane i sastavni dio “prehrane” u mladim, sjevernim američkim kolonijama, gdje je potrošnja alkoholnih pića bila vrlo visoka. Pet do sedam čašica bila je normalna dnevna doza za prosječnog građana iako je, na početku 18. stoljeća, boca ruma, i to prilično grubo napravljenoga, koštala četiri današnja dolara. Bio je tako loš da ga se moralo miješati, najčešće s puno piva i malo šećera. Takvog su ga naručivali i Washington i Adams, piše Curtis.
A onda je u mjestu Medford, u Massachusettsu, počela proizvodnja superiornog ruma, podatak, piše Curtis, važan iz dva razloga – bio je to prvi proizvod namijenjen masovnom tržištu, ali proizveden u Americi; na vrhuncu njegovog uspjeha i popularnosti, britanska je kruna odlučila podrediti ekonomski razvoj u kolonijama svojim interesima, te uvesti i kontrolu nad trgovinom melase i šećera, time i nad novom, ali vrlo prosperitetnom industrijom alkohola na području Nove Engleske. “Nije nikakva koincidencija,” piše Curtis, “da su se trgovci rumom i alkoholnim pićima našli u prvim redovima političkog i naouružanog otpora...taverne su bile de facto društveni domovi, mjesta okupljanja, napetosti su rasle, isto tako i snažan otpor kolonista i...buknula je organizirana pobuna.”
Možda je pretjerano reći da je rum bio povod, ali svakako je bio jedan od razloga za prvo udruživanje britanskih kolonija protiv fiskalnih i restriktivnih mjera britanske uprave. Pobuna je bila uspješna, trgovina s Engleskom bila prekinuta, ali pobjeda je bila kratkoga vijeka, jer Engleska je odgovorila onim monopolom na uvoz čaja (dala ga Istočnoindijskoj kompaniji), a to je ostavilo gorak okus u američkim ustima. Donekle ga popravlja, piše dalje Curtis, “Planter’s Punch,” piće popularno između revolucije i građanskog rata. Servirano je bilo u predivnim posudama, u elegantnim hotelima koji su, u tom razdoblju, počeli nicati u Sjedinjenim Državama.
Rum punch je bio velika moda, bilo ga je u raznim verzijama i tko zna koliko bi još bilo maštovitih kreacija da nije bilo onog militantnog pokreta za trezvenjaštvo. Mogle su se njegove vođe okomiti na bilo koje piće, whiskey, recimo, ali ne – rum je bio taj vrag kojega je trebalo istjerati iz društva. Bilo je to vrijeme velikih američkih retoričara, a riječ “rum” rimuje se lijepo s tolikim drugim riječima engleskog jezika! I nastupila je Prohibicija.
Rečeno je već toliko puta, ali, piše Curtis, vrijedno je ponavljanja – Prohibicija je, u svakom pogledu, uspjela dovesti do upravo suprotnog efekta od onoga što joj je bila namjera. Učinila je alkohol samo još privlačnijim i popularnijim, dovela do organiziranog kriminala... Ali, rumu je, zapravo, i veliku uslugu učinila – poslala je Amerikance, u tisućama, na Kubu, prije Castrovog vremena, gdje su imali prilike upoznati se s raznim rumovima iz obitelji Bacardija.
Po ukidanju Prohibicije, za rum, to tri stoljeća staro piće, osvanuo je svijetli, novi dan, u obliku pića zvanog daiquiri (inače, omiljenog koktela Ernesta Hemingwaya; Papa ih je trusio u havanskom baru La Floridita) – savršeni spoj ruma, limete, šećera i leda. Pa i britanska je mornarica, još u onim davnim, prvim danima, svojim ljudima u rum stavljala malo soka od limete i na taj način rješavala problem skorbuta!
Do kraja Drugog svjetskog rata, rum opet pada u nemilost, zamjenjuje ga vodka. “Budućnost je,” piše Curtis, “pripala bezbojnima.” Poslijeratna euforija donosi nešto još gore – Rum and Coca Cola (“postalo je de facto nacionalno piće među američkim vojnicima”) i trend ka vrstama ruma svijetlije boje, laganijeg okusa. Potom se rađaju oni kičasti tiki-barovi, s diznificiranom atmosferom Južnih mora, pićima sa šarenim, papirnatim kišobrančićima, među njima i koktel Mai-Tai, “izuzetno dobro piće,” priznaje i Wayne Curtis, “kad je napravljeno kako treba.”
Zadnje poglavlje Curtisove knjige nosi naslov Mojito – povratak jednog starog koktela, za osvježavajući, ne suviše alkoholičan, idealan kraj današnjeg radnoga dana, popularan posebno među mladim profesionalcima koji vraćaju život starim američkim gradskim središtima.
Tko je prvi izumio nešto poput Mai Taija ili napravio prvu količinu alkoholnog pića od melase, na kraju knjige postaje nevažno pitanje. Ono što fascinira, priča je o dugom putu ruma, jednog izuzetno živog i podatnog pića - od jeftinog alkohola kolonijalnog razdoblja do skupog SoHo koktela, priča o njegovoj povijesnoj ulozi [za Ameriku] spasitelja i demona, priča ispričana kroz deset koktela na bazi ruma.
A onda, ipak, počinjete sastavljati popis stvari koje treba kupiti - jedan Jamajka tamni, jedan Kuba svijetli, jedan Barbados srednji, dvadesetak limeta, stručak-dva svježe metvice ... i boca Zacape, 23 godine staroga ruma koji se tako meko, poput valova na mjesečini, valja preko jezika, za 50 dolara, koliko košta boca tog - po ocjenama mnogih, najboljeg u svijetu danas - gvatemalskog ruma.
“Nježno ga u čaši zavrtim i pod nos prinesem. Bogatog je, slatkog mirisa, s aromom ruža koje su rasle u tlu s kompostom od čokolade i trešanja... Povučem gutljaj, sklopim oči... a onda, kao u onoj sceni iz Čarobnjaka iz Oza – crno-bijeli svijet iznenada je prava eksplozija boja...”, iz knjige "And a Bottle of Rum, A History of the New World In Ten Cocktails", novinara Waynea Curtisa, suradnika časopisa Preservation, The Atlantic Monthly, The American Scholar, American Heritage i lista New York Times.