Potkraj proslog mjeseca – 21. studenog – umro je jedan od zadnjih roots bluesmana 20. stoljeca, Robert Lockwood, Jr., u 91-oj godini zivota. Bio je mentor generacijama blues glazbenika. Mississippi Delta za mnoge je sinonimna s bluesom, a Robert Lockwood Jr. dio je generacije koja je Deltu i postavila na glazbenu kartu Amerike.
Rodjen je s druge, zapadne strane Mississippija, u drzavi Arkansas, u malom mjestu Turkey Scratch, 1915. godine, iste godine kad su, u radiusu od 150 kilometara, rodjeni bili i Muddy Waters i Willie Dixon i Memphis Slim i Johnny Shines i Honeboy Edwards. Lockwood je svirati poceo sa osam godina, na obiteljskom harmoniju, nadao se da ce postati pijanist. Pravo glazbeno obrazovanje, medjutim, dobit ce nakon smrti svog oca, jer njegova ce majka deset godina zivjeti s legendarnim Delta bluesmanom Robertom Johnsonom. Johnson je Lockwooda naucio svirati na gitari. Lockwood ce kasnije B.B. Kingu davati lekcije.
S 15 godina, vec je profesionalno poceo nastupati, cesto u drustvu Johnsona. Johnson je umro 1937., kad su Lockwoodu bile 22, ali Lockwood je vec bio vrlo dobro svladao Johnsonovu tehniku sviranja na gitari. Prica se da su jednom dvojica istovremeno svirala u Clarksdaleu, ali svaki u drugom baru, na dvije suprotne obale rijeke Sunflower; zitelji Clarksdalea, medjutim, nisu mogli razaznati koja od dvije gitare je bila ona Roberta Johnsona.
Lockwood je temelje naucio od Johnsona, ali je potom razvio i vlastiti stil bluesa, uzimao puno od jazza i kasnije podsjecao vise na Charlijea Christiana i T-Bone Walkera nego na svog ocuha, Roberta Johnsona.
Prve snimke nacinio je 1941. Dvije koje je tada snimio – Take A Little Walk With Me i Little Boy Blue, postat ce standardi Roberta Lockwooda, za iducih 60 godina. Potkraj te godine, zajedno s usnim harmonikasem Sonny Boy Williamsonom, Lockwood postaje voditelj dnevnog blues-programa King Biscuit Show, jedne radio-postaje u Heleni, drzava Arkansas. Program ce postati kulturni fenomen podrucja, uzivati ogromnu popularnost i utjecati na mnoge bluesmene Juga, jer predstavio je jedan novi, elektricni zvuk, koji ce, kasnije, postati poznat pod imenom “Chicago blues.”
Poput mnogih drugih i Lockwood je slijedio uobicajeni put – do Memphisa, do St. Louisa i onda do Chicaga, gdje se i skrasio 50-ih godina. Radi uglavnom kao session- glazbenik za legendarnu blues-etiketu Chess Records. Sonny Boy Williamson, Little Walter, Roosevelt Sykes, Muddy Waters, Howlin’ Wolf... samo su neki s kojima Lockwood snima tijekom tog razdoblja koje je potrajalo nekih sest godina.
G. 1960., na nagovor starog prijatelja, Sonny Boy Williamsona, Lockwood seli u Cleveland, gdje ce i ostati do kraja zivota – blues je vec poceo ustupati mjesto rock-and-rollu, a i obitelj je, u tom trenutku, bila vaznija Lockwoodu. Svirat ce ponekad jazz i pop, a 70-ih godina vratit ce se svojoj prvoj ljubavi – bluesu, svirati ponekad u starom Delta stilu, ali prihvatiti i blues s raznih strana Sjedinjenih Drzava.
Sa svojim starim Delta partnerom Johnnyjem Shinesom, Lockwood, 1980. godine, snima album Hangin’ On, za Rounder Records, i dobija nagradu za najbolji tradicionalni blues album na prvoj dodjeli nagrade W. C. Handy, te iste godine. Istu ce nagradu dobiti i 2000. godine, kao i nominaciju za Grammyja, za album Delta Crossroads. Nominaciju za Grammyja dobio je i dvije godine ranije, 1998., za album I’ve Got to Find Myself a Woman. U Blues Hall of Fame, Robert Lockwood je primljen jos 1989.
Tijekom zadnjih 20 godina, dobio je brojna priznanja, medju njima i najprestizniju americku nagradu za tradicionalnu umjetnost – National Heritage Fellowship Award, 1995. godine.