U Sjedinjenim je Državama 388 područja zaštićenih sustavom Nacionalnih parkova, zbog njihovog izuzetnog prirodnog ili povijesnog značaja. Pedeset i osam takvih područja proglašeno je Nacionalnim Parkovima. Yellowstone, Montana (prvi u Americi, prvi u svijetu), Yosemite, Kalifornija, Grand Canyon, Arizona, Glacier, Montana, Everglades, Florida, Great Smoky Mountains, Tennessee/North Carolina, Olympic, Washington, Death Valley (Dolina smrti), u Kaliforniji....samo je nekoliko najpoznatijih, i po svojim prirodnim ljepotama i po jedinstvenoj flori i fauni. Jedan američki Nacionalni park, međutim, razlikuje se od svih drugih. Osnovan 29. lipnja 1906. godine, Mesa Verde National Park upravo obilježava i sto godina postojanja.
Na jugozapadu Sjedinjenih Država područje je zvano Four Corners Area, dodirna točka granica četiriju saveznih država – Utah, Arizone, New Mexica i Colorada. Na nadmorskoj visini od preko 1.600 metara, područje je golo i suho, slabo nastanjeno. Iznad tog krajolika, još tisuću metara uvis – najviša točka i jest 2.600 metara - diže se Mesa Verde, na španjolskom “zeleni stol,” brdo ravnog vrha, strmih obronaka. Obrasla u niske piñon borove (dobar dio njih tek se oporavlja nakon požara, prije deset godina), ta iznenadna, ogromna izbočina iz tla, nalik divovskom stolu, i jest zelena... visoki, široki, zeleni otok u moru žutoga, smeđega i crvenkastoga, boje okolnog krajolika. Ulaz u Nacionalni park Mesa Verde, u samom je podnožju mese; do vrha se stiže cestom dugom 35 kilometara, ona onda još kilometrima nastavlja, vrhom mese, duge nekih 30 kilometara, a posjetitelja još čekaju i kilometri i kilometri pješačkih staza. I pogled, kako ovdje vole isticati, koji se s vrha pruža, naprijed, stotinu milja i natrag, u prošlost, tisuću godina.
Veličine preko 214.000 četvornih kilometara, Nacionalni park Mesa Verde, za razliku od Yellowstonea, Grand Canyona i drugih američkih Nacionalnih parkova, nije posvećen onome što je Majka Priroda stvorila, već onome što je za sobom ostavila jedna drevna civilizacija. Otkako je predsjednik Theodore Roosevelt, čovjek dobro poznat po svojoj predanosti čuvanju prirodnog okoliša i blaga, Mesa Verde proglasio Nacionalnim parkom – 29. lipnja 1906. godine – sa ciljem “da na taj način zaštićena budu djela čovjeka,” Mesa Verde je jedini Nacionalni park u Americi koji čuva građevine koje je ljudska ruka podigla, nastambe drevne civilizacije Anasazija.
Ime Anasazi potječe iz jezika obližnjih Navajo Indijanaca, u značenju “drevni narod, drevna kultura.” Više od jednog stoljeća, arheolozi, etnolozi i drugi pokušavaju odgonetnuti tajnu tog misterioznog naroda; budući da ne znaju kako su oni sami sebe zvali, prihvaćeno je ime, odnosno riječ, iz Navajo jezika. Navajo ne potječu od Anasazija, došli su u područje puno kasnije, ali čak 24 druga indijanska naroda američkog Jugozapada tvrde da svoje porijeklo vuku od Anasazija, da je Mesa Verde njihova pradomovina.
Anasazi nisu imali pisanog jezika, ne pripisuje im se udomaćenje konja ili bilo koje druge životinje, ne pripisuje im se izum ili razvoj kotača, ali njihova je arhitektura bila - spektakularna.
U razdoblju od 550. do 1100. godine, kada počinje takozvano klasično Pueblo razdoblje, živjeli su na vrhu mese, u zbijenim selima, eksperimentirali s gradnjom zidova, od blata i šiblja, od blata i kamena. Lončarstvo im još nije bilo poznato, samo izrada košara.
Od 1100. do 1300. godine, za klasičnog Pueblo razdoblja, sišli su s vrha mese, u spilje i velika udubljenja, šupljine, u liticama dubokih kanjona i u njima podigli nevjerojatno složene zidane nastambe, na više katova. Koliko ih točno na Mesa Verde ima, nije poznato, do sada je dokumentirano oko šest stotina. Jedna od njih, poznata pod imenom Cliff Palace, ima čak dvije stotine prostorija!
Zašto su, nakon više stoljeća, napustili vrh mese i sišli duboko u kanjone, do teško pristupačnih mjesta? Je li to bilo u obrani od neprijatelja? I kojeg neprijatelja? Je li to bio rezultat nekih međusobnih, klanskih, razmirica ili se, pak, radilo o društvenim razlozima? Ta pitanja ostaju bez odgovora. Anasazi nisu za sobom ostavili nikakvih zapisa o sebi i svom načinu života; zahvaljujući suhoj klimi područja, savršeno sačuvane ostale su samo njihove površinske i kanjonske nastambe i mnogi predmeti iz svakodnevne uporabe. Po riječima jednog rangera: Oni govore o jednom narodu izuzetnih graditeljskih vještina, o narodu koji je vrlo dobro znao kako se prilagoditi teškim uvjetima života, na zemlji koja nikad nije puno davala.
Međutim, oko 1300. godine, Anasazi su jednostavno nestali, bez traga. Da li zbog dugog razdoblja suše ili iz nekog drugog razloga, niti to nitko zasigurno ne zna. Procjenjuje se da ih je, na vrhuncu, moglo biti najviše oko 5.000. Antropolozi su mišljenja da su vjerojatno krenuli južno od Mesa Verde, pridružili se drugim Pueblo narodima, u zapadnom dijelu New Mexica, duž rijeke Rio Grande, gdje njihovi potomci i danas žive.
Neke ostatke njihove civilizacije možda su vidjeli Španjolci 60-ih godina 18. stoljeća, kad su prolazili ovuda. Znamo da su oni mesi dali današnje ime. Nastambe u stijenama kanjona oktrivene su tek 1874. godine, kad je ekipa mjernika, s fotografom Williamom Henryjem Jacksonom, slučajno otkrila jednu dvokatnicu, od devet prostorija, u zidu kanjona. Mislili su da su naišli na ostatke civilizacije Azteka. Desetak godina kasnije, dva mlada bijelca, s obližnjeg ranča u Coloradu, sprijateljila su se s jednim Ute Indijancem, članovi njegovog plemena, iako su živjeli blizu, nisu se usuđivali na Mesa Verde, od straha da će uznemiriti duhove mrtvih, ali Ute Indijanac je rekao dvojici mladih rančera da se gore kriju mnoge kuće “drevnog naroda.”
Prva na koju su naišli bila je ona Palača u stijeni, Cliff Palace, sa 200 prostorija. Našli su u njoj mnoge predmete, potpuno netaknute, čak jednu kamenu sjekiru, kompletnu, i na njoj ručka. Probali su, ali bez uspjeha, sve prikupljeno prodati muzejskoj ustanovi Smithsonian, u Washingtonu. G. 1891, švedski pisac Gustaf Nordenskiold, koji će kasnije, o Mesa Verde, napisati i prvu knjigu, šalje nekih 600 predmeta, uključujući vrijednu lončarsku zbirku, u Švedsku. Ti su predmeti danas dio zbirke Nacionalnog muzeja u Helsinkiju. U američkoj javnosti vijest je izazvala žestoko negodovanje; da bi zaštitio vrijedne i jedinstvene nalaze, predsjednik Roosevelt proglašava Mesa Verde Nacionalnim parkom, 1906. godine.
Godišnje, oko 600.000 posjetitelja dolazi na vrh mese, jedno od najvažnijih, i najbolje očuvanih, arheoloških nalazišta u sklopu sustava američkih Nacionalnih parkova. Posjet ovome, vraćanje je u vremenu, barem sedam stoljeća....
Vidite ih, pažljivo se naginjući preko ruba strmih, pustinjskih kanjona: građevine velike koliko i neke današnje, pripijaju se uz stijene kanjona ili su iz njih isklesane. Prvo što ugledate, razlomljena je crta kamena, pa ograđeni kružni prostori, nalik malim amfiteatrima, pa široki prolazi između kuća....U igri svijetla i sjene, odjednom vam se učini da vidite i ljude, neki nešto rade, drugi se prolazima kreću gore-dolje, treći se okupljaju oko onih kružnih, niskim zidom ograđenih prostora, vjerojatno ulazi u kiwe, podzemne prostorije za vjerske obrede. Kanjoni Nacionalnog parka Mesa Verde nisu samo strme litice kanjona, one su portal ljudske povijesti. Pogled na ta nekad živa naselja, prenosi vas u svijet daleko od ovoga.
Od 1977. godine, pod zaštitom UNESCO-a, kao kulturni spomenik svjetske baštine, Mesa Verde National Park upravo slavi 100 godina postojanja.