Istok-Zapad, Dobra zemlja, Sinovi, Mati, Zmajevo sjeme....to je samo nekoliko naslova prve američke žene-dobitnice Nobelove nagrade, spisateljice Pearl Buck, koja je s puno simpatija pisala o teškom životu kineskog naroda, posebice žena, u predrevolucionarnoj Kini.
Sai Zhenzhu, bilo je njeno kinesko ime. Samo to i piše – Sai Zhenzhu – na nadgrobnoj ploči kraj stare kamene kuće na farmi Green Hills, u istočnoj Pennsylvaniji. Pearl Buck je tu živjela od 1935. godine, kad je napustila Kinu, do svoje smrti, 1973. godine.
Na grobu njenih roditelja, kraj kuće u mjestu Zhenjiang, na rijeci Yangtze, u kojoj je Pearl Buck provela djetinjstvo i mladost, dodan je, nedavno, epitaf na dva jezika. Na engleskom piše: “Here lived Pearl S. Buck, American author, born 1892, died 1973.” Onaj na kineskom duži je – spominje njenu Nobelovu nagradu i odaje poštu jednom predsjedniku: “Nixon ju je nazvao mostom između civilizacija Istoka i Zapada.”
Neka vrsta službene rehabilitacije Pearl Buck, za koju je Zhou Enlai rekao “Ona je prijatelj kineskog naroda,” počela je, pisao je nedavno, u svom eseju iz Beijinga, za New York Times, Mike Meyer. Kuća u kojoj je ona, s roditeljima, živjela, prošle je godine pretvorena u muzej, rezultat suradnje gradske vlade Zhenjianga i Međunarodne zaklade Pearl Buck, kojoj je sjedište u Sjedinjenim Državama.
Naime, njene priče “sa sitnoburžoaskim vrijednostima i opisima feudalizma” bile su proglašene zastarjelima nakon komunističke revolucije u Kini, 1949. godine, i dolaskom na vlast Mao Tse-Tunga. Do 1960. godine, Pearl Buck je u Kini već bila potpuno nepoželjna, optužena kao zagovornik američkog kulturnog imperijalizma. Buck je Kinu napustila puno prije toga; iako je otvoreno kritizirala komunizam, nadala se da će se jednog dana opet vratiti u Kinu. Odbijala je, piše Meyer, čak sve pozive iz Taiwana, kako ne bi ničim narušila svoje izglede za povratak u Kinu.
“Čovjek ne živi pola života u Aziji, a da joj se više nikad ne vrati,” pisala je Pearl Buck, 1963. “Kad će to biti, ne znam, ne znam ni gdje će to biti, ili kojim povodom. U ovom našem svijetu koji se stalno mijenja, ništa se ne mijenja više nego geografija. Prijateljska zemlja Kina, u kojoj sam provela djetinjstvo i mladost, za mene je, za sada, zabranjena zemlja. Odbijam je zvati neprijateljskom. Ljudi koji su u mojem sjećanju ostali, predobri su ljudi, a zemlja prelijepa.”
G. 1972, devet mjeseci prije njene smrti, Narodna Republika Kina odbila je njen zahtjev za vizu uz objašnjenje “Vi dugo već, svojim pisanjem, klevećete narod nove Kine i njene čelnike.”
A tridesetih godina, u Kini je postojalo čak osam različitih prijevoda njene knjige Dobra zemlja! Pearl Buck, rođena Sydenstricker, u mjestu Hillsboro, u West Virginiji, u Kinu je došla kao beba, s roditeljima misionarima. Koledž je pohađala u Americi, ali po završetku odmah se u Kinu vratila. Pisati je počela u svojim 30-im godinama, pisanje je za nju bio način bijega iz braka bez ljubavi. Njen prvi roman – East Wind, West Wind (Istok-Zapad) odbilo je barem dvadeset izdavača dok knjigu konačno nije prihvatila izdavačka kuća John Day, 1930. godine. Ta će kuća i ostati njen izdavač do kraja njenog života. Naime, svoj drugi brak sklopila je s direktorom Johna Daya.
G. 1932, izlazi njena Dobra zemlja za koju Pearl Buck dobija Pulitzerovu nagradu. Šest godina kasnije, 1938, Pearl Buck postaje prva Amerikanka-dobitnica Nobelove nagrade za književnost – za, kako je rečeno, “njene bogate i istinski epske opise seoskog života u Kini i za njena biografska remek-djela.” Bila je tek treća osoba od pera iz Sjedinjenih Država kojoj je uručena ta nagrada, nakon Sinclaira Lewisa i Euguena O’Neilla. Odluka Švedske akademije izazvala je prilično polemike, naročito među kritičarima koji su njeno pisanje smatrali suviše sentimentalnim i površnim i nedostojnim Nobelove nagrade.
Pearl Buck je nastavila pisati, intenzivno, plodonosno – na desetke romana, osam zbirki pripovjedaka, šesnaest knjiga za djecu, dvadesetipet nebeletrističkih naslova, dvije biografije, majke i oca, prevela je na engleski i jedan od značajnih kineskih romana........ sve u svemu – nekih osamdeset knjiga. Autor Hiroshime – John Hersey – reći će posprdno: Barem 70 knjiga previše. Ne naročito cijenjena od strane kritike i drugih američkih pisaca, Pearl Buck ipak ostaje jedan od najpopularnijih američkih književnika među američkim, ali i čitateljima drugih zemalja. Njena Dobra zemlja, jednostavna prica o farmeru Wang Lungu i njegovoj supruzi O-lan, koji sami obrađuju zemlju, suprotstavljena priči o bogatoj i dekadentnoj obitelji Huang, koja je vezu sa zemljom presjekla, unajmljuje druge da rade na njoj, dok ona sama provodi dokone sate, bit će, samo tijekom prve godine nakon objavljivanja, izdana u dva milijuna primjeraka; prevedena je, otada, na više od 30 jezika. Bila je i ekranizirana kao i nekoliko drugih njezinih knjiga.
Napisala je Pearl Buck, naravno, i niz knjiga iz svog američkog života – Drugi bogovi, Ponosito srce, Slika braka kao i autobiografiju Mojih nekoliko svjetova. Neke od tih naslova pisala je pod pseudonimom John Sedges kako bi izbjegla svojoj kineskoj personi.
Njena kineska iskustva, međutim, promijenila su njeno viđenje Sjedinjenih Država. Po povratku iz Kine, Pearl Buck je postala neumorna humanitarka, pobornica za ženska prava, pobornica za rasnu jednakost puno prije pokreta za građanska prava, urednica časopisa Asia, sa svojim drugim suprugom utemeljiteljica Udruge Istoka i Zapada, kroz koju je promicala bolje razumijevanje između naroda Azije i Sjedinjenih Država, utemeljiteljica, također, zaklade Welcome House, za pomoć Amerazijskoj, kako ih je ona nazvala, djeci, djeci koju su napustili njihovi američki očevi, tijekom drugog svjetskog rata stacionirani u Aziji.
Kuća u kojoj je djetinjstvo i mladost provela, piše Mike Meyer u svom eseju pod naslovom Biser Orijenta, pretvorena je u muzej Amerikanki koja je “činila sve što je mogla kako bi Sjedinjene Države privolila na pomoć kineskom narodu u ratu protiv Japana.” U trgovini suvenirima svega ima, samo ne još – njenih knjiga. Na suvenirima i stoje one rijeci Zhou Enlaia: “Ona je prijatelj kineskog naroda.”
Više od 30 godina nakon njene smrti i 75 godina nakon objavljivanja knjige Dobra zemlja, Pearl Buck, piše Mike Meyer, još uvijek ostaje nasukana između dva svijeta - u Kini je cijene, ali još ne čitaju; u Americi je čitaju, ali još uvijek ne cijene.